Osamdeset i pet godina i još uvijek ne misli u mirovinu

Nije riječ o patriotizmu, tradiciji ili nekoj trećoj floskuli koju marketinški odjeli prodaju na Dan žena ili Dan državnosti. Riječ je o nečemu puno dubljem i puno jednostavnijem, a to je da ljudi koji su svoj posao pretvorili u poziv ne znaju stati jer bi im stanica bila grob. Claudio Frank je prošao kroz srednju muzičku školu u Zagrebu, svirao u kazališnim orkestrima u Rijeci, Zagrebu, Trstu i Palma de Mallorci, a slikati je počeo početkom šezdesetih. To nije karijera. To je životopis čovjeka koji je odbio prihvatiti da postoji granica između onoga što radiš i onoga što jesi. I sad, dok gledam kako kompanije tjeraju ljude u prijevremenu mirovinu jer su "preskupi" ili "prestari", a istovremeno traže "juniorne developere s deset godina iskustva", pitam se koji kurac smo to napravili od rada. Pretvorili smo ga u robu koju kupuješ i prodaješ, u transakciju bez duše, u nešto što radiš od devet do pet i čekaš petak kao da je oslobođenje. A onda dođe tip od osamdeset pet koji kaže "razmislit ću o mirovini kad napunim sto jednu", i cijeli taj startup kretenizam izgleda kao dječja igra u pijesku. Naravno, postoji i druga strana medalje. Claudio Frank je vjerojatno financijski neovisniji od prosječnog hrvatskog umirovljenika koji dobiva dvije tisuće kuna i pita se hoće li preživjeti zimu. Njegov rad ima tržišnu vrijednost, njegove slike se prodaju, njegova glazba ima publiku. Ali to ne umanjuje poentu — da je smisao ono što te tjera naprijed, a ne novac. Jer da je novac u pitanju, već bi odavno sjedio na nekoj jahti i brojio pare, a ne bi davao intervjue o tome kako će raditi do sto prve. Ovo je ujedno i savršena metafora za ono što se događa u tehnološkom sektoru. Svi traže "exit strategy", "scale", "growth", a zaboravljaju da je jedini održivi model onaj gdje voliš ono što radiš dovoljno da ne želiš prestati. Pogledajte osnivače koji su prodali svoje kompanije i onda pokrenuli nove samo da bi imali razlog ustati ujutro. Pogledajte developere koji pišu open source kod u slobodno vrijeme jer im je to zabavnije od Netflixa. To nisu iznimke. To su ljudi koji su shvatili ono što je Frank shvatio prije šezdeset godina. I dok se u Zagrebu i Rijeci otvaraju startup inkubatori koji prodaju priču o "work-life balance", "mental health days" i "unlimited vacation", netko u Opatiji samo crta i svira, bez da je ikad čuo za te izraze. Jer kad voliš ono što radiš, balance ti ne treba. Treba ti samo još jedan dan, još jedan kist, još jedna nota. To ne znači da je sustav dobar. Hrvatska je zemlja u kojoj se umjetnici bore za egzistenciju, gdje se kultura financira iz milosti a ne iz uvjerenja, gdje se mladi slikari pitaju isplati li se uopće. Ali Frank nije čekao državu da mu riješi problem. On je jednostavno nastavio raditi, jer mu je to jedini način da bude živ. I to je, , jedina lekcija koju vrijedi zapamtiti. Jer na kraju, nije bitno koliko imaš godina, nego koliko imaš razloga da ih još imaš. Claudio Frank ih ima sto jedan. I to je više nego što većina nas može reći.

Izvor: fiuman.hr