Četrdeset i jedna tehnologija za Mjesec i Mars, odabrana između 37 kompanija, a nitko ne postavlja...

NASA je, eto, odabrala 41 prijedlog za napredak tehnologije koje će nas, kažu, odvesti na Mjesec i dalje, na Mars, jer očito nismo dovoljno sjebali ovaj planet pa moramo naći novi da ga upropastimo na taj način. Ozbiljno, čitam tu vijest i pitam se: jesu li te kompanije ikada čule za riječ "održivost" u kontekstu koji ne uključuje raketno gorivo i svemirske letjelice? Jer kad netko kaže "dugoročno prisutnost na Mjesecu", meni to zvuči kao najskuplji način da se izbjegne plaćanje računa za komunalije na Zemlji.

Pogledajmo te prijedloge: rješenja za svemirski transport, operacije na površini planeta, lunarne stvari — sve to zvuči jebeno impresivno dok ne shvatiš da je većina tih tehnologija u osnovi ponovno izmišljanje kotača, samo ovaj put s cijenom od nekoliko milijardi dolara po komadu. I tako smo opet izumili kotač. Ovaj put s pretplatom i uvjetima korištenja od 47 stranica.

Ali ono što me najviše zabavlja u cijeloj toj priči je naivnost s kojom se pristupa problemu. Četrdeset i jedna tehnologija, 37 kompanija, a sve to pod okriljem američke svemirske agencije koja je već potrošila milijarde na projekte koji su završili kao skupe hrpe smeća u orbiti. Sjećaš li se onog projekta s Mars roverom koji je trebao trajati 90 dana pa je trajao 14 godina? Super, ali to nije bila namjera, nego sreća. A sad se planira dugoročno prisutnost na Mjesecu kao da je u pitanju izgradnja vikendice na Krku, samo što umjesto gradskog vodovoda imaš vlastiti reaktor za nuklearnu fuziju.

I tu dolazimo do srži problema: svemirska industrija je postala ogroman stroj za trošenje novca koji se pravi da je istraživanje, a zapravo je najskuplji oblik PR-a za kompanije koje žele dokazati da su cool. Jer, budimo realni, koliko će od tih 41 prijedloga zaista završiti na Mjesecu ili Marsu? Moj savjet: manje nego što misliš, a više nego što bi trebalo, jer svaki neuspjeli projekt donosi novi ugovor za sljedeći.

Najbolji dio cijele priče je taj što se sve to financira iz poreznih prihoda, a građani koji plaćaju te račune nemaju pojma da njihov novac odlazi u rješavanje problema koji ne postoje. Jer, ajde, objasni mi: zašto trebamo tehnologiju za vađenje resursa s Mjeseca kad na Zemlji imamo rudnike koji su zatvoreni jer nisu isplativi? Zašto razvijamo sustave za život u svemiru kad na Zemlji imamo milijune ljudi koji nemaju pristup čistoj vodi? Odgovor je jednostavan: zato što je lakše prodati viziju budućnosti nego riješiti probleme sadašnjosti.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je namjerni bijeg od stvarnosti, obučen u svemirsko odijelo i prodan kao napredak. I dok se te kompanije utrkuju tko će prvi postaviti zastavu na Mars, na Zemlji se događaju stvari koje bi trebale biti prioritet: klimatske promjene, glad, ratovi, nejednakost. Ali hej, tko će se baviti time kad možeš gledati rakete kako lete u nebo?

Pitaj se: što će biti s tim tehnologijama za 20 godina, kad se ispostavi da je Mjesec hladan, pust i neplodan, a Mars još hladniji i pustiji? Hoće li netko priznati da je to bio najskuplji turistički vodič u povijesti? Neće. Umjesto toga, smislit će novi projekt, novu misiju, novu priliku za trošenje novca. Jer u svemirskoj industriji, jedino što je sigurno je da će uvijek biti novca za sljedeći neuspjeh.

I tako smo opet tu, gdje smo bili prije 50 godina, samo s boljim kamerama i skupljim računima. Mjesec je još uvijek tamo, Mars je još uvijek tamo, a mi smo još uvijek ovdje, na Zemlji, pokušavajući shvatiti zašto nam treba 41 tehnologija za odlazak na mjesta gdje nitko ne živi, dok ne možemo riješiti probleme na mjestu gdje svi živimo.

Izvor: nasa.gov