Cres, noćni bar i teška tjelesna: algoritam nasilja koji nitko ne želi debugirati

Trideset i jedna godina života je cijena za trenutak u kojem ti je pamet isključila svjetlo, a ruke su preuzele kontrolu. To je otprilike onoliko koliko je trebalo da se napravi jedan čovjek, od prvog daha do posljednje greške, a sruši se za manje od tri minute u mračnom kutu ugostiteljskog objekta u kojem je glazba preglasna da bi se čula logika. U Cresu je, navodno, došlo do toga. Hrvatski državljanin, slovenski državljanin, teška tjelesna ozljeda, policija završila istragu. Suhi podatci koji miruju u kaznenom registru kao linije koda u zaboravljenoj bazi, a priča iza njih je uvijek ista: ljudski softver crash-ao je zbog nehandliranog exceptiona alkohola, ponosa i gluposti. Koji kurac, pitaš se, ima li itko još uvijek energije za ovo?

Algoritam je jednostavan, testiran kroz stoljeća. Ulazni parametri: ograničeni prostor, tekućina koja snižava inhibicije, prisutnost drugih muškaraca, nejasna granica između šale i uvrede. Proces: eskalacija. Izlaz: nasilje. Runtime error. Nije potrebna umjetna inteligencija da to predvidi, dovoljna je ona prirodna glupost. A opet, svaki put smo iznenađeni kao da se radi o novom, revolucionarnom fenomenu. "Kako je to moguće?", pitaju naslovi. Pa moguće je zato što je sustav dizajniran da to bude moguće. Jer ugostiteljski objekt koji posluje do kasno nije laboratorij za duhovni razvoj, nego komercijalni prostor gdje se emocionalni otpad prodaje po cijeni pića. I tko god kaže da je sigurnost gostiju prioritet broj jedan, ili laže ili nikad nije radio noćnu smjenu u sezoni kad su svi umorni, napeti i prepuni očekivanja od odmora koji im ne uspijeva ispuniti obećanja.

Dijagnoza je očita, a liječenje nepostojeće. Pacijent – u ovom slučaju, čitav kontekst ove priče – pati od akutnog nedostatka posljedica u fazi prije eksplozije. Simptomi uključuju vjeru da će se sukob riješiti sam od sebe, da je tučnjava jezik medunarodnog razumijevanja na otocima, te da je svaki lokalac u duši šerif koji će intervenirati prije nego što stvari izmaknu kontroli. Realnost je drugačija. Realnost je da su ljudi koji rade u tim objektima plaćeni da serviraju, a ne da budu socijalni radnici na fronti rata s bocom. Realnost je da je policija, koliko god brza i profesionalna, uvijek reakcija na nešto što se već dogodilo. Teška tjelesna ozljeda je medicinski pojam koji u sebi nosi cijeli svijet patnje, straha, trajnih posljedica i sudskih procesa koji će trajati duže nego bilo čije sjećanje na tu ljetnu noć.

A što s tehnologijom? Gdje su sve te pametne kamere, senzori, AI sustavi za rano upozorenje koji bi trebali pretvoriti naš svijet u utvrdu sigurnosti? One su zauzete drugim zadacima. Prate naš shopping, analiziraju naše navike, služe da bi se lakše prodala reklama. Sigurnost u stvarnom, fizickom smislu – ona gdje tijelo može biti slomljeno – još uvijek je primitivni posao ljudske prisutnosti i hrabrosti. A hrabrost je rijetka roba. Češća je indiferentnost, umor, stav "nije moj problem". To nije kritika pojedincima, to je dijagnoza sustava. Sustav koji je optimiziran za profit, a ne za prevenciju, uvijek će imati ovakve bugove. I uvijek će netko drugi platiti cijenu za njih.

Ovdje se ne radi samo o Cresu ili o jednom incidentu. Riječ je o modelu koji se ponavlja od Zagreba do Dubrovnika, od sezonskih mjesta do gradskih četvrti. Mi gradimo temelje društva na ideji da će se ljudi ponašati racionalno, a onda ih stavljamo u uvjete koji su dizajnirani da isključe racionalnost. Miješamo alkohol, umor, visoke temperature, gužvu i očekivanje instant užitka, a onda se čudimo kada reakcija nije filozofska debata nego šaka. To je kao da očekuješ da će Windows stabilno raditi na stroju s preopterećenom memorijom, pregrijanim procesorom i zlonamjernim softverom koji radi u pozadini. Crash je neizbježan. Samo što u ovom slučaju, reboot nije opcija. Ozlijeđeni čovjek ne može se jednostavno ponovno pokrenuti.

I onda tu imamo onaj najveći apsurd: nakon što se sve dogodi, nakon što se iscrpe sve sudskie i medicinske procedure, mi nastavljamo dalje kao da se ništa nije dogodlo. Sljedeće ljeto, taj lokal, možda druga ekipa, ali taj algoritam. Jer ekonomija mora teći. Jer turizam je svetinja. Jer tko bismo mi bili da priznamo da je dio naše ponude, onaj neugodni, zapravo ljudska nesavršenost koja se ne da lako pakirati i prodati? Bolje je to staviti u kategoriju "žalibrojni incident" i nastaviti dalje. Žrtva postaje statistika, počinitelj postaje slučaj, a mi svi postajemo suučesnici u šutnji koja omogućava da se film ponovi opet.

Pa, je li onda iznenađujuće da se događa? Nije. To je očekivani ishod. Jedina stvar koja bi bila iznenađujuća je da netko prekine taj krug. Da vlasnik lokala investira u trening osoblja za de-eskalaciju kao što ulaže u novi rasvjetni sustav. Da lokalne zajednice razviju mrežu intervencije koja nije samo policija, nego i ljudi obučeni da smire situaciju prije nego eskalira. Da se javni prostori dizajniraju s mogućnošću bijega i smirivanja, a ne samo maksimizacijom broja stolova. To bi zahtijevalo da priznamo da problem postoji. A to je, eto, najteži korak od svih.

Na kraju, ostaje nam samo jedna, gorka činjenica. Tehnologija koja može povezati cijeli svijet u milisekundi, koja može simulirati univerzume ili prepoznati lice u gomili, nema odgovor na najstariji bug u ljudskom kodu: nasilni impuls u tami, kad nitko ne gleda. To je posao kulture, zajednice, obrazovanja. Posao koji nikad nije gotov, koji se ne može outsourcati u cloud i koji ne donosi brzu zaradu. A mi smo, čini se, svi kolektivno odlučili da je to previše posla. Tako da ćemo i dalje imati ove vijesti. I dalje ćemo klimati glavom. I dalje ćemo čitati o teškoj tjelesnoj ozljedi kao da je nekakva vremenska nepogoda, a ne predvidivi ishod našeg vlastitog dizajna.

Budućnost je stigla. Donijela je samo bolje alate za snimanje posljedica.

Izvor: fiuman.hr