Crveni križ kuha za siromašne, Rijeka

Šest godina i jedno jubilarno izdanje kasnije, projekt u kojem poznati Riječani kuhaju za korisnike pučke kuhinje ulazi u završnu fazu. Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je samo još jedan podsjetnik da u gradu koji se voli hvaliti svojom solidarnošću, solidarnost i dalje ovisi o entuzijazmu pojedinaca i dobroj volji onih koji imaju vremena, novca i živaca za organizaciju nečega što bi, u normalnom društvu, trebala biti kontinuirana funkcija sustava, a ne humanitarni projekt s rokom trajanja.

Kad je 2022. godine voditelj ugostiteljskih djelatnosti dobio ideju da poznata lica iz javnog života stanu za štednjake i skuhaju obrok za one koji nemaju, reakcija je bila točno onakva kakvu očekuješ u Rijeci — entuzijastična, medijski popraćena, i potpuno dobrovoljna. Ljudi su došli, skuhali, nasmijali se, otišli. Korisnici su dobili topli obrok. Mediji su dobili prilog. Svi su bili sretni. I svi su se vratili svojim životima.

Osim korisnika. Oni su ostali tamo gdje su bili.

I tu dolazimo do kvake koju ovaj projekt, unatoč svoj svojoj iskrenosti i dobroj namjeri, nikad nije riješio. Jer kad kažeš da je projekt osmišljen da senzibilizira javnost za pomoć osobama u potrebi, ti zapravo priznaješ da javnost nije dovoljno senzibilizirana. I da je za to potreban projekt. S rokom trajanja. I s medijskim popratom. I s poznatim licima koja će, eto, pokazati da i oni znaju skuhati juhu.

Koji kurac točno govorimo kad kažemo da je broj korisnika pučke kuhinje kontinuirano u porastu, a jedini odgovor na to je humanitarni projekt s rokom trajanja?

Nije da je ideja loša. Naprotiv, ideja je izvrsna. Približiti ljude koji imaju puno ljudima koji imaju malo, kroz najosnovniju ljudsku aktivnost — kuhanje i dijeljenje hrane — to je nešto što bi svaki antropolog preporučio kao mehanizam izgradnje zajednice. Problem je što je to mehanizam koji funkcionira dok traje, a prestaje kad projekt završi. I što se nakon toga svi vrate u svoje silose: poznati u svoje restorane i medijske nastupe, korisnici u svoje redove ispred pučke kuhinje, a sistem nastavi funkcionirati točno onako kako je funkcionirao i prije.

Jer sistem se ne mijenja zato što je netko skuhao ribu na gradele na Korzu. Sistem se mijenja kad netko sjedne i izračuna koliko košta da svaki korisnik pučke kuhinje dobije kvalitetan obrok svaki dan, i kad taj netko nađe način da se to financira iz proračuna, iz EU fondova, iz poreza, iz bilo čega što nije dobrovoljni rad poznatih kuhara.

Ali to je dosadno. To nema medijsku vrijednost. To ne donosi klikove. To ne daje priliku da se netko slika s loncem u ruci i objavi na Instagramu s hashtagom solidarnost.

I zato smo tu gdje jesmo. Na jubilarnom, završnom izdanju projekta koji je trajao dovoljno dugo da postane tradicija, ali ne i dovoljno dugo da postane rješenje. Na projektu koji je senzibilizirao javnost, ali nije promijenio ništa osim percepcije. Na projektu koji će se sada ugasiti, a korisnici će i dalje stajati u redu.

I tko će im skuhati obrok sutra? Tko će im skuhati obrok za godinu dana? Tko će im skuhati obrok kad više nijedan poznati Riječanin ne bude imao vremena, volje ili medijske koristi od toga?

Odgovor je poznat. taj onaj koji je bio i prije 2022. godine. Sustav. Država. Grad. Institucije. Koji su, eto, očito i dalje nedovoljno senzibilizirani, unatoč šest godina humanitarnog kuhanja.

Ali hej, bilo je lijepo. Bilo je toplo. Bilo je ljudski. I to je upravo ono što nas sprječava da postavimo pravo pitanje: zašto uopće trebamo projekte poput ovog da bismo nahranili ljude koji su gladni u gradu koji sebe naziva prijateljskim, solidarnim, otvorenim?

Jer odgovor na to pitanje nije lijep. Nije fotogeničan. Ne prodaje novine. I neće se naći ni u jednom medijskom prilogu o jubilarnom izdanju.

Ali eto, bar su se najeli. Danas. Sutra je već nečiji drugi problem.

Izvor: riportal.net.hr