Dosada košta tristo eura i tri dana slobode

Dvadeset i tri godine, tuđi Peugeot i objašnjenje koje bi nasmijalo i najozbiljnijeg suca na svijetu — bilo mi je dosadno. To je rečenica koju je mladić iz Rijeke izgovorio nakon što je preko poznanice došao do ključeva, danima se vozio gradom i na kraju pokušao pobjeći policiji. I eto ti ga, cijeli život u jednoj rečenici. Nije alkohol, nije droga, nije potreba za bijegom od traume, nije siromaštvo koje tjera na očajnički potez — nego dosada. Ta ista dosada koja je nekad tjerala ljude da nauče svirati gitaru, da prekopaju vrt, da pročitaju knjigu od tisuću stranica ili da, u ekstremnim slučajevima, naprave nešto korisno. U 2024. godini, dosada u Rijeci znači: ukradi auto, vozi se tri dana, bježi policiji. I to je to.

Čitava stvar je toliko savršena u svojoj apsurdnosti da bi je svaki pisac crne komedije odbio kao previše nevjerojatnu. Mlad čovjek, bez kriminalnog dosjea vrijednog spomena, bez plana, bez motiva — samo uzme ključeve, sjedne u auto i krene. Tri dana se vozi po Rijeci, vjerojatno ide na taj krug, istim cestama, možda čak i taj kafić. I onda, kad ga policija zaustavi, umjesto da stane i kaže "ups, zeznuo sam se", on daje gas. Bježi. Kao da je cijela stvar dobila smisao tek u tom trenutku — dosada je tražila uzbuđenje, a uzbuđenje je došlo u obliku sirena i rotacije. Pas mater, pa to je čovjek koji je ukrao auto samo da bi osjetio što znači biti u filmu. I sad će mu film trajati duže nego što je planirao.

Ali ono što je zanimljivo nije samo ovaj slučaj. Zanimljivo je što nam govori o svijetu u kojem živimo. Jer dosada je postala luksuz koji si nitko ne može priuštiti, a istovremeno je postala bolest koja nikoga ne zaobilazi. Imamo tisuću kanala zabave, streaming platforme koje guraju sadržaj brže nego što ga možeš konzumirati, društvene mreže koje su dizajnirane da ti isisaju pažnju kao što vakuum isisava zrak iz vrećice. I opet, ljudi kradu aute jer im je dosadno. To nije problem mladog čovjeka iz Rijeke. To je problem civilizacije koja je zamijenila smisao s brzinom, a dubinu s količinom.

Pogledaj malo širu sliku. Dok se ovaj mladić vozio tuđim Peugeotom, negdje u Silicijskoj dolini šačica ljudi je odlučivala kako će izgledati tvoj sljedeći feed, tvoja sljedeća preporuka, tvoja sljedeća kupnja. Oni su rješavali problem dosade tako što su je pretvorili u robu — svaki tvoj prazan trenutak je prilika za prodaju. I funkcionira. Prosječna osoba provede više od šest sati dnevno gledajući u ekran. Šest sati. To je više nego što provodi spavajući, više nego što provodi s ljudima koje voli, više nego što provodi radeći bilo što osim konzumiranja. I opet, ukrade se auto. Jer dosada, prava dosada, ona koja ne nestaje nakon trećeg videa na TikToku, ona koja je postojala i prije interneta, ta dosada je nešto što smo zaboravili kako se liječi.

Podsjeća me na jednu stvar iz devedesetih, dok smo u Kvarner Netu postavljali prve dial-up veze i ljudi su nas gledali kao da smo prodavači magije. Onda su došle broadband veze, pa mobilni internet, pa streaming, pa AI. Svaka generacija tehnologije je obećavala da će riješiti problem dosade. I svaka ga je samo pomaknula. Jer problem nije u količini sadržaja. Problem je u tome što sadržaj konzumiramo kao što konzumiramo brzu hranu — brzo, puno, bez okusa, i na kraju smo još gladniji nego prije. I onda netko ukrade auto. I to je jedini iskreni čin u cijeloj priči.

Jer priznajmo, dosada je neugodna emocija. Dosada te tjera da se suočiš sa sobom, sa svojim mislima, sa svojim životom. I ljudi će radije ukrasti auto, radije bježati policiji, radije riskirati zatvor, nego sjediti u tišini i pitati se što zapravo žele. To je istina koju nitko ne želi čuti. Industrija zabave je izgradila imperij na tome da ti pomogne da ne čuješ tu istinu. I funkcionira, dok ne prestane. Dok ne shvatiš da si proveo tri sata skrolajući kroz sadržaj kojeg se ne sjećaš, koji ti nije ništa donio, i da si i dalje dosadan. Samo što si sad i umoran.

Mladić iz Rijeke je, u svom apsurdnom potezu, zapravo napravio nešto što većina nas nikad neće — priznao je istinu. Nije rekao "bio sam pod utjecajem", nije rekao "nisam znao što radim", nije rekao "trebao mi je novac". Rekao je "bilo mi je dosadno". I to je to. To je jedino objašnjenje koje ima smisla. Jer kad pogledaš svijet oko sebe, kad vidiš ljude koji kupuju stvari koje ne trebaju, koji idu na poslove koje mrze, koji grade živote koje ne žele — sve to je samo skuplja verzija iste priče. Dosada. Samo što je njihova dosada skuplja i traje duže.

I sad će ga suditi. Dobit će kaznu, možda i zatvor. I svi će klimati glavom i govoriti "mladi, bezobrazni, treba ih strože kažnjavati". A istina je da je on samo simptom. Simptom društva koje je zaboravilo kako se zabavljati bez ekrana, kako se nositi s tišinom, kako biti sam sa sobom bez da poludiš. I dok ga budu osuđivali, negdje će netko drugi, s istim osjećajem praznine, sjesti u svoj auto i krenuti u krug. Samo što će taj auto biti njegov. I to je jedina razlika.

Jedna od onih stvari koje me uvijek nasmiju u ovakvim pričama je kako svi brzo zaborave da je dosada bila motor civilizacije. Da je dosada ono što je natjeralo prvog čovjeka da uzme kamen i napravi oruđe, da je dosada ono što je natjeralo ljude da izmisle pismo, umjetnost, znanost. Da je dosada ono što je natjeralo nekog tipa u garaži da napravi prvo računalo. I sad, kad imamo sve to, dosada nas tjera da krademo aute. Nije li to jebeno savršeno? Imamo pristup cjelokupnom ljudskom znanju u džepu, i opet smo dosadni. Imamo alate da stvorimo bilo što, i opet biramo da uništimo. Imamo više zabave nego ikad, i opet nam ništa nije dovoljno.

I dok razmišljam o tome, sjetim se jedne stvari. Ljudi su nekad provodili sate gledajući u zid. Bez telefona, bez knjige, bez ičega. Samo zid. I nisu ludili. Bili su sretni. Jer su imali ono što mi više nemamo — sposobnost da budu sami sa sobom, da misle, da sanjare. To je vještina koju smo izgubili. I sad, kad je izgubimo, čudimo se što ljudi rade glupe stvari. Kao da je čudo da čovjek kojem je dosadno, a nema alate da se nosi s tim, napravi nešto glupo. Nije čudo. To je matematika.

Mladić iz Rijeke će platiti za svoju dosadu. Tristo eura kazne i tri dana zatvora, ako sud bude blag. A možda i više. I to je fer. Ali pitanje koje nitko ne postavlja je — što će biti kad izađe? Hoće li mu dosada biti manja? Hoće li imati alate da se nosi s njom? Ili će opet uzeti nečiji auto, jer to je jedino što zna? I to je problem koji neće riješiti ni sudac, ni tužitelj, ni zakon. To je problem koji rješavamo mi, kao društvo. Ili ga ne rješavamo.

U međuvremenu, netko će ukrasti još jedan auto. Netko će napraviti još jednu glupost. I svi ćemo se čuditi. A odgovor je već tu, napisan u jednoj rečenici iz optužnice. Bilo mi je dosadno. To je jedino objašnjenje koje trebaš. I jedino koje ćeš dobiti.

Izvor: riportal.net.hr