Dvadeset i tri glisiranja u osam dana na Krku, Lošinju i Rabu, što je brojka koja u normalnom...

Pomorska policija radila je svoj posao, što je samo po sebi rijetkost vrijedna aplauza — uhvatili su dvadeset i tri osobe kako glisiraju na manje od tristo metara od obale, što je zakonski minimum koji je očito previše ljudima s više novca nego mozga. Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. Samo još jedan dokaz da je posjedovanje plovila u Hrvatskoj postalo statusni simbol za koji se ne traži ni osnovna doza odgovornosti.

Zakon je jasan kao suza: ne smiješ glisirati na udaljenosti manjoj od tristo metara od obale, jer valovi koje stvaraš ne ruše samo mir nego i obalu, sidra, manje brodice i živce svih normalnih ljudi koji su izašli na more da pobjegnu od buke, a ne da im netko s petsto konja ispod palube dere bubne opne dok se pravi da je u Formuli 1. Tristo metara je otprilike tri nogometna igrališta, što je udaljenost koju bi čovjek s prosječnim vidom trebao moći procijeniti bez GPS-a, ali očito je to prevelik mentalni napor za nekoga tko je upravo platio čamac više od stana u Rijeci.

Dvadeset i tri prekršaja u osam dana na tri otoka, što je prosjek od skoro tri dnevno, i to samo na mjestima gdje je policija bila — jer prava brojka je vjerojatno deset puta veća, kao i uvijek kad se radi o nadzoru koji je sporadičan i ovisi o gorivu i raspoloženju. Postaja pomorske policije Rijeka je očito odlučila pokazati mišiće, i svaka im čast na tome, ali pitanje je koliko dugo će ta akcija trajati i hoće li se pretvoriti u još jedan jednokratni potez koji će završiti u arhivi s oznakom "odrađeno".

Ako uzmemo u obzir da je sezona na kvarnerskim otocima sve duža i da broj plovila u akvatoriju raste iz godine u godinu, dvadeset i tri prekršaja je zapravo smiješno malo — ne zato što ih je malo, nego zato što je to samo vrh sante leda koja tone pod teretom bahatosti i nekažnjavanja. Jer kad jednom kreneš u ovaj posao, shvatiš da je more postalo nešto poput ceste: svi znaju pravila, ali svi misle da se njih ne tiču, pogotovo ako imaju dovoljno novca da plate kaznu kao parking.

U svijetu u kojem sam proveo trideset godina gradeći mreže i povezujući ljude, naučio sam jednu stvar: infrastruktura nije samo kabel i serveri, nego i pravila koja omogućuju da svi funkcioniramo bez da se pobijemo. Isto vrijedi i za more. Tristo metara nije proizvoljna brojka koju je izmislio neki birokrat dok je pio kavu — to je udaljenost na kojoj valovi gube snagu i prestaju biti prijetnja za obalu, za kupače, za manje brodice i za ekosustav koji već godinama pati od prekomjernog prometa.

Ali ne. Netko s čamcem od dvjesto tisuća eura, koji je vjerojatno uzet na kredit od dvadeset godina, misli da je pravilo za male ljude, za one koji nemaju konja ispod palube i koji more koriste za odmor, a ne za demonstraciju svoje financijske superiornosti. Pas mater, kako je lako biti hrabar kad imaš brod koji ide šezdeset čvorova, a kako je teško biti odgovoran kad se radi o tristo metara koje bi te mogli koštati kazne od tisuću eura — ali očito je i to cijena koju su spremni platiti za pet minuta adrenalina.

Pomorska policija je evidentirala prekršaje, ali pitanje je što će se dogoditi s njima. Hoće li kazne biti naplaćene? Hoće li prekršitelji dobiti bodove? Hoće li itko ikada izgubiti dozvolu za upravljanje brodicom? Jer u Hrvatskoj je more postalo nešto poput divljeg zapada — svi su šerifi dok ne treba nekoga uhapsiti, a onda odjednom nema nikoga. I dok se turisti žale na buku i valove, a lokalni ribari psuju u bradu, sustav nastavlja funkcionirati na principu "tko smije, taj može".

Dvadeset i tri prekršaja u osam dana je brojka koja bi trebala zabrinuti, ali neće. Jer u zemlji u kojoj se kazne za prometne prekršaje ne naplaćuju godinama, gdje se divlja gradnja tolerira dok ne postane politički problem, i gdje se more koristi kao smetlište za plastiku i buku, dvadeset i tri glisiranja su samo još jedna stavka u nizu stvari koje prolaze ispod radara.

I tako će i ove godine more na Krku, Lošinju i Rabu biti isto: lijepo, plavo, puno čamaca i još više bahatosti. A pomorska policija će nastaviti patrolirati, pisati kazne i gledati kako ih nitko ne plaća, dok će netko s tristo tisuća eura vrijednim brodom nastaviti glisirati na sto metara od obale jer — jebote, pa on to može.

Jedina konstanta u hrvatskom pomorstvu je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: riportal.net.hr