Dvjesto šezdeset tisuća eura dobiti na tri stotine četrdeset sedam tisuća prihoda je marža od koje...

Neto marža od sedamdeset pet posto nije poslovanje. To je printanje novca s dozvolom države. To je onaj broj koji CFO-ovi u Silicijskoj dolini sanjaju dok gutaju antacide i objašnjavaju investitorima zašto je EBITDA negativna treću godinu zaredom. U normalnom svijetu, takva brojka znači da si pronašao rupu u sustavu, da imaš proizvod koji ljudi trebaju, da si smanjio troškove do kosti. Ili da ti se klijenti javljaju sami, bez prodajnog tima, bez marketinga, bez budžeta za Google oglase. Bez svega onoga što normalne firme jede živa.

Naravno, sad slijedi onaj dio gdje bi trebalo reći "pametno je iskoristila prilike" ili "dobro se snašla u poduzetničkim vodama". Može. Ali to je samo pola priče. Druga polovica je o tome kako sustav funkcionira kad se u njemu nalazi netko tko je već bio na vrhu piramide. Nije da je krpila kraj s krajem pa je otvorila firmu. Firma je došla kao logičan nastavak mreže kontakata, preporuka i vrata koja se otvaraju sama od sebe. To nije poduzetništvo u smislu "počeo sam u garaži s pet tisuća kuna i idejom". To je poduzetništvo u smislu "imam adresar koji vrijedi više od bilo kojeg biznis plana".

I tu dolazimo do neugodne istine koju nitko ne voli artikulirati, pogotovo ne u medijima koji slave svaku uspješnu bilancu bivših dužnosnika kao dokaz da se u Hrvatskoj isplati raditi. A istina je ova: marže od sedamdeset pet posto su moguće samo kad su tvoji klijenti u velikoj mjeri institucionalni, kad su ugovori višegodišnji, kad ti konkurencija ne može ući u sobu jer su vrata zaključana ključem koji se zove "bivša predsjednica". Nije da se nešto radi ilegalno. Nije da se krši zakon. Samo se koristi prednost koja nije upisana ni u jedan sudski registar, ali vrijedi više od bilo kojeg patenta.

Ako si ikad vodio firmu koja se natječe na javnim natječajima, znaš o čemu pričam. Znaš kako izgleda kad u roku od tri dana moraš složiti ponudu od sto stranica, kad ti referent traži papir koji nisi ni znao da postoji, kad čekaš odluku šest mjeseci i na kraju dobiješ obrazloženje koje ima više pravnih rupa nego švicarski sir. A znaš i kako izgleda kad netko drugi uđe u istu sobu i izađe za petnaest minuta s potpisom. To nije korupcija. To je jednostavno zakonitost socijalnog kapitala. Što si više na vrhu, to manje vremena trošiš na objašnjavanje tko si.

I nema tu ništa osobno. Svaka normalna osoba bi napravila isto. Da si ti proveo pet godina na Pantovčaku, pa se vratio u privatni sektor, tvoj bi telefon također zujao non-stop. Problem nije u pojedincu. Problem je u tome što sustav nema mehanizam koji bi osigurao da se te prednosti ne pretvore u trajni rentijerski položaj. U normalnoj državi, postoji cool-off period od sedam do deset godina za bivše dužnosnike koji žele raditi u sektorima gdje su donosili odluke. Kod nas je cool-off period otprilike koliko treba da se presele stvari iz ureda u kuću.

Dvjesto šezdeset tisuća eura dobiti nije puno u globalnim razmjerima. To je otprilike jedan prosječan tech CEO bonus za Božić. Ali u hrvatskom kontekstu, to je iznos koji većini malih poduzetnika izgleda kao znanstvena fantastika. Pogotovo kad shvatiš da je većina tih poduzetnika radila duplo više sati, imala duplo više troškova i na kraju godine bila sretna ako je ostala na nuli. Razlika nije u trudu. Razlika je u startnoj poziciji.

I zato je uvijek pomalo cinično slušati priče o "poduzetničkom uspjehu" bivših političara. Ne zato što nisu pametni ili vrijedni. Vjerojatno jesu. Nego zato što se uspjeh mjeri drugačijim metrom kad ti je sigurnosna mreža satkana od veza koje traju decenijama, a ne od štednje i kredita. Kad ti prvi klijent dođe jer te se sjeća s nekog sastanka prije pet godina, a ne zato što si mu poslao hladni email pa se moliš da ga otvori.

To nije mana. To je karakteristika sustava. I dok god budemo slavili brojke bez konteksta, dok god budemo gledali bilancu kao jedini indikator uspjeha, a ignorirali startnu poziciju, pričat ćemo samo pola priče. Druga polovica je o tome kako se moć pretvara u novac na načine koje zakon ne zabranjuje, ali etika itekako propituje.

I tako smo opet došli do starog pitanja: je li uspjeh rezultat truda ili rezultat pozicije? Odgovor je, naravno, oboje. Samo što nitko ne voli priznati koliko drugi faktor zapravo teži.

Izvor: riportal.net.hr