Električno vozilo u komunalnom društvu: tri godine leasinga, pola vijeka PR spinova

Kad netko u Hrvatskoj nabavi električno vozilo za komunalne potrebe, to automatski postane vijest vrijedna naslovnice. Ne zato što je to revolucionaran potez — u Nizozemskoj takva vozila voze djeca na dostavu kruha — nego zato što je u lokalnom kontekstu to događaj ranga otvaranja nove trajektne linije. Komunalno društvo Kostrena preuzelo je Goupil G4, električno komunalno vozilo koje će, ako je suditi po priopćenju, riješiti pitanje odvoza otpada, smanjiti emisije CO2, uštedjeti gorivo i vjerojatno pomoći u pronalasku mira na Bliskom istoku. Financiranje? Leasing na tri godine, uz bespovratna sredstva iz Fonda. Zvuči savršeno. Previše savršeno.

Prvo, čestitke. Zaista. Svako komunalno društvo koje makne i jedan dizelski kamion s ceste zaslužuje pljesak. Ne ironičan, ne sarkastičan — iskren. Jer vozni parkovi hrvatskih gradova izgledaju kao muzej industrijske revolucije s pokojim Yugom iz 80-ih koji još uvijek vuče kontejner. Ali ono što me jebe, pas mater, je narativ. "Modernizacija voznog parka", "ekološki prihvatljivija rješenja", "značajan doprinos realizaciji investicije" — fraze koje su ispeglane do sjaja, kao da ih je pisao odbor za odnose s javnošću koji se natječe tko će reći manje s više riječi. Nitko ne pita: koliko košta održavanje tog vozila za tri godine? Gdje se puni? Tko ga servisira? I — ključno — zašto je leasing na tri godine, a ne kupnja, ako su sredstva bespovratna?

Odgovor je, naravno, u malim slovima ugovora koje nitko ne čita. Leasing je često povoljniji na papiru jer se trošak raspoređuje, a kamata se prikazuje kao operativni trošak. Ali u stvarnosti, komunalna društva su uhvaćena u zamku: uzmu vozilo, plate ga kroz tri godine, a onda ga moraju otkupiti po ostatku vrijednosti koji je često veći od tržišne cijene rabljenog električnog vozila. I to je onaj trenutak kad se "modernizacija" pretvori u "još jedan kredit koji će netko drugi otplaćivati". Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

S druge strane, bespovratna sredstva su lijepa. Fondovi su puni novca i treba ga potrošiti. Ali postoji razlika između pametne investicije i trošenja para jer "moraš do kraja kvartala povući sredstva". Goupil G4 je solidno vozilo — francuski proizvođač, specijaliziran za komunalne svrhe, baterija od 10-15 kWh ovisno o verziji, domet do 100 kilometara po punjenju. Dovoljno za Kostrenu? Vjerojatno da. Ali hoće li vozilo izdržati tri zime na slanoj cesti i punjenje na vanjskoj utičnici jer infrastruktura nije spremna? To je pitanje koje nitko ne postavlja na konferenciji za medije.

A sad — onaj dio koji boli. Hrvatska ima fantastičan potencijal za električnu mobilnost u javnom sektoru. Male udaljenosti, fiksne rute, noćno punjenje. To je idealan use case. Ali ga ubijamo proceduralnim glupostima. Javna nabava koja traje mjesecima, fondovi koji dolaze s uputama debelim kao enciklopedija, i na kraju — leasing umjesto kupnje jer "tako je bilo u planu". Da je netko u općini imao muda i napisao projekt za kupnju, danas bi vozilo bilo u vlasništvu, a trošak održavanja bi bio manji. No, ovako, nakon tri godine, vraćaju se na početak. I tako u krug.

I zato, dok čestitam Kostreni na koraku naprijed, istovremeno ih molim da sljedeći put — umjesto priopćenja punog fraza — objave jednostavan dokument: "Ovo smo platili, ovo je domet, ovo je plan održavanja." Jer transparentnost je jedino što razlikuje pametnu investiciju od PR vježbe. A u Hrvatskoj, gdje svaka općinska nabava miriše na dogovor u kafiću, to je važnije od bilo kojeg električnog motora.

Jedina konstanta u hrvatskoj javnoj upravi je sposobnost da se obična stvar pretvori u spektakl. Goupil G4 je dobro vozilo. Ali nije svemirski brod. Nije ni rješenje za klimatske promjene. To je samo komunalni kamion koji ne smrdi na dizel. I to je u redu. Problem nastaje kad ga prodajemo kao revoluciju, a zapravo je to evolucija koja kasni deset godina.

Budućnost je stigla. Donijela je račun. Nadam se da ga je netko pročitao prije potpisivanja.

Izvor: fiuman.hr