Expo Gamers 2026: Gaming industrija je došla u Opatiju, ali je li itko došao po nju

Pedeset međunarodnih sudionika, tri dana programa, sportska dvorana u Opatiji puna do posljednjeg mjesta — i ti bi pomislio da je netko konačno shvatio da gaming nije samo stvar za djecu u podrumima nego industrija koja vrti više novca od Hollywooda i glazbene industrije zajedno. Onda pogledaš tko stoji iza govornice, što se prodaje na štandovima i tko su sponzori, i shvatiš da je to isto ono kad lokalni ugostitelj otvori sushi bar pa stavi rižu, tunu i majonezu, nazove to “kalifornijski roll” i naplati petsto kuna. Nije ukusno, ali izgleda kao da jest. Opatija je, priznajmo, logičan izbor za ovakvo nešto. Grad koji je desetljećima bio sinonim za kongresni turizam, za Austro-Ugarsku eleganciju i za onaj osjećaj kad šećeš Lungomareom i misliš da si netko bitan. Sad je postao središte europskog gaminga, što zvuči impresivno dok ne skužiš da je “europski gaming” u ovom kontekstu isto što i “međunarodna kuhinja” na kvarnerskom festivalu — petnaest vrsta pršuta i jedan wok koji se trese od nerazumijevanja. Gaming industrija u Hrvatskoj ima potencijal, to nije sporno. Sporno je što se s tim potencijalom radi kad ga se prepusti ljudima koji misle da je “developer” netko tko zna instalirati Steam. Jer evo u čemu je kvaka — gaming nije samo industrija zabave. Gaming je postao infrastruktura. Kao što je nekad svaka tvornica trebala struju, vodu i pristup cesti, danas svaka ozbiljna kompanija treba game engine, monetizacijski model i razumijevanje korisničkog ponašanja koje dolazi iz igara. Ne zajebavam se. Fortnite nije samo igra — Fortnite je postao društvena mreža, koncertna dvorana, marketinški kanal i, , bankomat koji je Epic Gamesu donio više od dvadeset milijardi dolara. I dok klinci u Opatiji skupljaju bedževe i majice s logotipima, u Seattleu, Šangaju i Stockholmu ljudi računaju koliko će ih koštati propuštanje sljedećeg gaming trends ako ne uđu u taj vlak sad. A mi? Mi organiziramo Expo. Nije da je to loše. Naprotiv — da netko nije organizirao Expo Gamers u Opatiji, bilo bi gore. Ali to je kao kad ti netko kaže da si dobio otkaz, ali si dobio i poklon bon od pedeset kuna za Književni klub. Hvala, mislim. Problem je što se gaming u Hrvatskoj još uvijek tretira kao egzotični hobi, a ne kao ozbiljna grana ekonomije koja zapošljava ljude, izvozi softver i donosi devize. Dokle god će ministar kulture misliti da su videoigre isto što i fliperi u kafiću iz devedesetih, dotle će ovakvi expoi biti više folklor nego biznis. Pogledaj samo tko su izlagači. Većinom su to lokalni studiji koji rade na ugovor za strane kompanije, par edukativnih platformi koje prodaju tečajeve programiranja, i naravno — onaj jedan lik s tri monitora i RGB rasvjetom koji prodaje gaming stolice po cijeni rabljenog automobila. To nije kritika, to je opservacija. Jer kad bi gaming industrija u Hrvatskoj bila zdrava, na Expo bi dolazili ljudi s čekovima, ne s letcima. Dolazili bi investitori koji traže sljedeći hit, izdavači koji traže nove timove, platforme koje traže partnere. Umjesto toga, dolaze roditelji s djecom koja žele vidjeti nove PlayStation igre i studenti koji se nadaju da će netko primijetiti njihov portfolio. A netko i primijeti. Povremeno. Ali to je kao dobitak na lotu — sretan pojedinac, ne sustav. I tu dolazimo do dijela koji boli. Gaming je jedna od rijetkih industrija u kojoj Hrvatska ima stvarnu, mjerljivu prednost. Imamo izvrsne matematičare, dobre programere, kreativne dizajnere i, što je najvažnije, kulturu koja razumije pričanje priča. Od stripa do filma, od književnosti do kazališta — Hrvati znaju ispričati priču. A gaming je, u svojoj srži, upravo to: pričanje priče kroz interaktivni medij. Ipak, dokle god će najveći hrvatski gaming događaj biti organiziran u sportskoj dvorani koja miriše na znoj i staru gimnastiku, dokle god će sponzori biti lokalne trgovine elektronikom i energetska pića, a ne globalne korporacije — dotle ćemo ostati na razini “pa super, došli su nam ti dečki što se igraju računaloa”. Nije samo do Opatije. Nije ni do organizatora. Expo Gamers je, za hrvatske prilike, odlično organiziran, s ozbiljnim programom i međunarodnim gostima. To je činjenica. Ali činjenica je i da se gaming industrija u Hrvatskoj vrti na entuzijazmu i volonterskom radu, a ne na sustavnoj podršci i investicijama. Dokle god će najbolji hrvatski game developeri odlaziti u Njemačku, Irsku ili Kanadu jer tamo postoji infrastruktura, poticaji i tržište, dotle će ovakvi expoi biti mjesto gdje se dolazi zbog nostalgije, a ne zbog budućnosti. I najgore od svega? Svi to znaju. Znaju developeri koji rade za strane firme iz svojih soba u Rijeci, Splitu i Zagrebu. Znaju profesori koji predaju game design na fakultetima koji nemaju opremu iz ovog desetljeća. Znaju i oni koji su došli na Expo i gledali prezentacije i mislili: “Ovo bi moglo biti nešto veliko. Samo da netko povuče pravi potez.” Ali nitko ne povlači. Jer povlačenje pravog poteza znači da netko mora prekinuti svoj mir, izaći iz ureda, sastati se s investitorima, lobirati u Bruxellesu, pisati projekte za EU fondove, boriti se s birokracijom i, , preuzeti odgovornost. A u Hrvatskoj je uvijek lakše organizirati još jedan Expo nego riješiti sustavni problem. Opatija je sad središte europskog gaminga. Na tri dana. Onda će se dvorana vratiti u svoju uobičajenu funkciju, štandovi će se rastaviti, i svi će otići kući s osjećajem da se nešto dogodilo. I dogodilo se. Pitanje je samo hoće li se i sutra dogoditi, ili će ovo ostati još jedan vikend u kalendaru, još jedna fotka za Instagram, još jedan članak na portalu koji će za tjedan dana biti zaboravljen. Jer gaming industrija ne živi od expoa. Živi od toga što se događa između njih.

Izvor: riportal.net.hr