Fiume o morte! nagrada FIPRESCI

Dokumentarac o talijanskoj okupaciji Rijeke upravo je pobijedio na natjecanju gdje su se natjecali filmovi o ratovima, genocidima i globalnim katastrofama. I nije pobijedio unatoč tome što govori o lokalnoj povijesti — pobijedio je upravo zato što je lokalnu priču ispričao tako da je postala univerzalna. A to je, jebote, umjetnost koju ova zemlja sistematski uništava već trideset godina.

Igor Bezinović nije snimio film o Rijeci za Riječane. Snimio je film o tome kako jedna sredina, suočena s apsurdom povijesti, odlučuje da će apsurd uzeti u svoje ruke i pretvoriti ga u vlastiti narativ. D’Annunzio je došao s pjesničkim megalomanskim snovima i okupirao grad koji nije imao pojma što će s njim. Ljudi su se bunili, prilagođavali, izvlačili, smijali se i patili — i na kraju izvukli priču koja je tragična i komična u isto vrijeme. To je ono što filmski kritičari prepoznaju kad vide nešto što nije propaganda, nije edukativni sadržaj, nije moralna lekcija.

Jer većina dokumentaraca danas pati od iste bolesti: žele te nečemu naučiti. Žele da izađeš pametniji, moralno superiorniji, informiraniji. A Bezinovićev film, koliko sam shvatio, ne želi te ničemu naučiti. Želi da osjetiš kako je to biti u koži nekoga tko živi u gradu koji je postao eksperimentalna laboratorija za politički performans koji je trajao petnaest mjeseci i završio krvoprolićem. I to je razlika između umjetnosti i obrazovnog sadržaja.

Pedeset godina smo slušali kako nam treba više ulaganja u kulturu. Grad Rijeka je dobio milijune iz EU fondova za renovaciju prostora, infrastrukturu, festivale. I većina tih projekata je završila kao — kako bi rekao netko tko je radio u javnom sektoru — skupi nered. Ali onda se pojavi jedan čovjek s kamerom, bez budžeta kakav imaju zagrebačke produkcije, bez državne podrške koja ide na velike projekte, i napravi film koji kritičari proglašavaju najboljim dokumentarcem godine. Jebote, pa to je kao kad lokalni ISP iz garaže napravi mrežu koja nadmašuje T-Com.

I tu dolazimo do onoga što me najviše zanima: zašto je ovaj film uspio tamo gdje mnogi domaći projekti padaju na ispitu? Jer ne pokušava biti svjetski. Ne pokušava kopirati BBC-jev dokumentarni stil, ne koristi naratora koji ti objašnjava povijest kao da si dijete, ne forsira spektakularne rekonstrukcije. Priča je ispričana iznutra, iz perspektive ljudi koji su tu povijest proživjeli, kroz njihove uspomene, fotografije, arhive. I ta autentičnost, taj miris stvarnog života, je nešto što se ne može isfabrikirati ni s koliko god novca.

A što radi hrvatska javnost? Ista stvar koju radi svaki put kad netko napravi nešto vrijedno: prvo ignorira, onda se iznenadi, onda traži objašnjenje zašto se to nije dogodilo u Zagrebu. Rijeka je cijelo desetljeće gradila kulturni identitet na pričama koje su marginalne u usporedbi s dominantni nacionalni narativ. O D’Annunziju, o fašizmu, o partizanima, o talijanskoj manjini, o industrijskoj tradiciji. I dok su drugi gradovi gradili trgovačke centre i parkinge, Rijeka je gradila priče. Ispostavilo se da priče, kad ih netko zna ispričati, vrijede više od betona.

Ali nemojmo se zavaravati. Ovaj uspjeh neće promijeniti sustav financiranja kulture. Neće natjerati gradsku upravu da više ulaže u filmsku produkciju. Neće otvoriti vrata mladim redateljima koji pokušavaju napraviti nešto slično. Hrvatska je društvo koje nagrađuje uspjeh nakon što se dogodi, ali ne stvara uvjete da se ponovi. Kao i u IT sektoru: svi su ponosni kad netko napravi dobar startup, ali nitko ne pita zašto je taj startup morao otići u Ameriku da bi uspio.

FIPRESCI nagrada nije slučajnost. Nije sreća. Nije ništa od onoga što će lokalni političari sutra tvrditi na konferenciji za medije dok se slikaju s redateljem. To je rezultat godina rada, istraživanja, montaže, odricanja. I jedina stvar koju možemo napraviti je — pogledati film. Ne čitati recenzije, ne slušati preporuke, ne čekati da ga emitira HRT za pet godina u tri ujutro. Naći ga, pogledati i shvatiti zašto je svijet prepoznao ono što mi često ne vidimo: da je lokalna priča, ispričana pošteno, zapravo jedina univerzalna priča koja vrijedi.

Budućnost hrvatskog filma ne leži u kopiranju svjetskih trendova. Leži u ovome: u pričama koje samo mi možemo ispričati, na način na koji ih samo mi možemo ispričati, s autentičnošću koju nijedan algoritam ne može replicirati. I dok se svi pitaju zašto hrvatski filmovi ne prolaze na stranim festivalima, odgovor je jednostavan: zato što pokušavaju biti nešto što nisu. A Bezinović je napravio suprotno. Napravio je film koji je toliko riječki da je postao svjetski.

Izvor: riportal.net.hr