Garaža Stari grad i dvije rečenice Državnog inspektorata

Tjedan dana. Sedam dana. Sto šezdeset i osam sati koliko je trebalo Državnom inspektoratu da na pitanje o sigurnosti javne garaže u kojoj ljudi ostavljaju aute, a iznad koje se ruši konstrukcija, odgovori s — dvije rečenice. To nije birokracija. To je performans. To je umjetnost ignoriranja građana podignuta na razinu državne institucije. I to je, nažalost, jedina stvar u kojoj smo konstantno dobri.

Dvije rečenice. U njih je stalo manje informacija nego u prosječnu SMS poruku koju ti pošalje operater kad ti želi uvaliti novi tarifni model. Da je inspektorat napisao "nemamo pojma, javit ćemo se", bilo bi iskrenije i korisnije. Ovako su napisali dvije rečenice koje su u biti rekle: "Primili smo vaš upit i postupamo u skladu s procedurom." Što je procedura? Tko zna. Kada će biti gotova? Bog dragi. Hoće li garaža sutra pasti na glavu nekom turistu koji je došao parkirati na Korzo? Pitajte proceduru.

I sad, da se razumijemo — nije problem u tome što inspekcija radi sporo. Problem je u tome što je cijeli sustav postavljen tako da je sporo jedini način rada koji funkcionira. Jer kad nešto ode po zlu, nitko ne pita zašto je trebalo tjedan dana za dvije rečenice. Pitaju zašto nisi čekao proceduru. I tako u krug, kao da smo u nekom birokratskom vrtuljku koji se vrti sve brže, a zapravo stoji na mjestu.

Klobučarićev trg je zatvoren. To je činjenica. Znači da je netko, negdje, procijenio da je opasnost dovoljno ozbiljna da se zatvori javni prostor u centru grada. taj taj netko je vjerojatno poslao zahtjev inspektoratu. I čekao. I čekao. I nakon tjedan dana dobio dvije rečenice koje ne znače apsolutno ništa. To je kao da pozoveš hitnu pomoć, oni dođu, pogledaju te i kažu: "Primili smo vaš poziv i postupamo u skladu s procedurom." I odu.

A garaža? Garaža i dalje stoji. Ljudi i dalje parkiraju. Beton se i dalje osipa, ili ne osipa — ne zna se, jer nitko nije rekao. I to je ono što je najgore od svega: neznanje. Ne znamo je li sigurno. Ne znamo je li opasno. Ne znamo što će se dogoditi. Znamo samo da je inspektorat primio upit i da postupa u skladu s procedurom. I to je jedina informacija koju imamo. Koji kurac.

Ovo nije samo priča o garaži. Ovo je priča o svemu što ne valja u javnom sektoru. O tome kako se institucije koje bi trebale štititi građane pretvaraju u strojeve za proizvodnju papira. O tome kako odgovornost postaje toliko difuzna da je više nitko nema. Jer kad garaža padne, tko će biti kriv? Inspektorat koji je odgovorio s dvije rečenice? Grad koji je zatvorio trg ali nije zatvorio garažu? Netko treći? Nitko. Jer procedura je uvijek čista.

I da, svjestan sam da postoje pravila, rokovi, zakoni i podzakonski akti. Da inspekcija mora obaviti vještačenje, naručiti nalaz, čekati odgovor. Ali kad je u pitanju sigurnost ljudi, tjedan dana za dvije rečenice nije prihvatljivo. To nije birokracija. To je bahatost. To je poruka građanima: "Vi čekajte, mi radimo po svom." I to je poruka koju šaljemo svaki dan, na svakom koraku, u svakoj instituciji.

Garaža Stari grad nije jedina. Ista priča se ponavlja na stotine puta diljem Hrvatske. Mostovi koji se ne popravljaju. Ceste koje se ne asfaltiraju. Škole koje se ne grade. I svaki put ista pjesma: procedura, rok, čekanje. A ljudi čekaju. I čekaju. I na kraju se naviknu. I to je najgore od svega — što smo se navikli. Što nam je normalno da institucije ne rade svoj posao. Što nam je normalno da na jednostavno pitanje dobijemo dvije rečenice nakon tjedan dana.

Ali evo što je zanimljivo: da je garaža u vlasništvu privatne firme, stvar bi bila riješena za 24 sata. Jer privatnik zna da mu svaki dan neodgovaranja znači gubitak novca, reputacije, klijenata. Država nema taj problem. Država ne gubi ništa osim povjerenja građana. A povjerenje građana je valuta koju država tiska u beskonačnim količinama, pa joj inflacija ne smeta.

Dvije rečenice. Tjedan dana. I ljudi i dalje pitaju: je li garaža sigurna?

Odgovor ne znaju ni oni koji bi trebali znati. Jer procedura je procedura. I dok se procedura ne završi, sve je moguće. I sigurnost. I opasnost. I ništa.

To je Hrvatska u malom. U dvije rečenice. Nakon tjedan dana.

Izvor: rijekadanas.com