Građani, snimajte sami svoju imovinu jer Grad nema namjeru riješiti problem

Četiri godine traje ista pjesma. Grafit na fasadi, grafit na autobusnoj stanici, grafit na kontejneru, grafit na podvožnjaku — i svaki put ista poruka iz gradske uprave: snimajte, prijavite, a mi ćemo, eto, naplatiti kaznu onima koje uhvatimo. Kao da je problem u tome što netko crta, a ne u tome što se iza crtanja krije sistemska nemoć da se zaštiti nečija imovina.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Pedeset tisuća eura štete godišnje, to je brojka koja se spominje kad se zbroje troškovi uklanjanja grafita s javnih površina u Rijeci. Pedeset tisuća eura koje plaćamo svi — kroz gradske poreze, kroz komunalne naknade, kroz one račune koje dobiješ i pomisliš: koji kurac, zašto je opet skuplje? A odgovor je jednostavan: zato što netko mora čistiti sranja koja je napravio netko drugi, a taj netko drugi, eto, već je kažnjen. Neki od njih. Navodno.

Pedeset tisuća eura je, usporedbe radi, otprilike godišnja plaća dvoje ljudi koji bi mogli raditi nešto korisno — recimo, održavati zelene površine ili popravljati rasvjetu umjesto da skidaju boju s fasada. Ali ne, bolje je imati tim za uklanjanje grafita nego tim za prevenciju. Bolje je čistiti posljedice nego spriječiti uzrok. To je ona stara dobra hrvatska logika: lakše je platiti štetu nego uložiti u rješenje.

A rješenje? Pa, preporuka je videonadzor. Instalirajte kamere, građani, pa ćemo vidjeti tko vam šara po zidovima. Kao da je problem u tome što nemamo dovoljno snimki, a ne u tome što nemamo dovoljno volje da se uhvati netko i kazni na način koji će odvratiti druge. Kao da kamere same po sebi rješavaju išta. Kamere snimaju. Kamere ne hapse. Kamere ne sude. Kamere ne naplaćuju kazne. Kamere su tu da ti daju lažni osjećaj sigurnosti dok netko drugi, negdje drugdje, opet crta što mu padne na pamet.

I tu dolazimo do onog jebenog pitanja koje nitko ne postavlja: zašto je uopće potrebno da građani sami financiraju zaštitu svoje imovine? Zašto Grad, koji ubire poreze i komunalne naknade, nema sustav koji bi spriječio ili barem smanjio pojavu grafita? Zašto se problem rješava reaktivno, a ne proaktivno?

Jer je lakše. Jer je jeftinije na kratki rok. Jer se nitko neće buniti dok god se šteta uklanja — makar plaćali više. To je ona stara priča: dajte čovjeku metlu i on će čistiti, ali ne pitajte ga zašto je prljavo.

A odgovor na pitanje zašto je prljavo je zapravo vrlo jednostavan. Jer nema prevencije. Jer nema edukacije. Jer nema sankcija koje bi odvratile. Jer je kazna za crtanje po tuđoj imovini smiješno niska u usporedbi s štetu koju počinitelj napravi. Jer se sustav vrti oko toga da se uhvati netko, naplati mu se nekoliko stotina eura, i eto — problem riješen. Dok taj taj netko ne izađe na slobodu i sutra ne nacrta novi grafit na drugoj fasadi.

Pedeset tisuća eura godišnje je, u globalu, smiješno malo za grad veličine Rijeke. Ali to nije poanta. Poanta je u tome što se taj novac troši na čišćenje, a ne na prevenciju. Poanta je u tome što se građanima poručuje: snimajte sami, prijavljujte sami, a mi ćemo — eto — naplatiti kaznu onima koje uhvatimo. Kao da je to dovoljno.

I nije. Nije dovoljno. Nije ni blizu dovoljno.

Jer dok god se problem grafita rješava metlom i kamerom, a ne edukacijom i sankcijama, dotle će se taj problem vraćati. I vraćati. I vraćati. I svaki put će netko reći: evo, uhvatili smo jednog, kaznili ga, sad je bolje. I svaki put će se, negdje drugdje, pojaviti novi grafit. I svaki put će netko platiti novo čišćenje. I svaki put će građani dobiti istu poruku: snimajte, prijavite, a mi ćemo — eto — naplatiti kaznu.

To nije rješenje. To je vječno vrtlog u krugu. To je onaj osjećaj kad voziš autom po cesti koja je puna rupa, i svake godine netko zalijepe novi asfalt preko starih rupa, i svake godine se ruke pojave na istom mjestu. I ti pitaš: zašto ne poprave cestu kako treba? A odgovor je: jer je jeftinije ovako.

Isto je i s grafitima. Jeftinije je čistiti nego spriječiti. Jeftinije je dati kameru građanima nego izgraditi sustav koji će spriječiti da se grafit uopće pojavi. Jeftinije je naplatiti kaznu nego uložiti u edukaciju. Jeftinije je — na kratki rok.

Na dugi rok, ta se računica nikad ne isplati. Na dugi rok, grad postaje prljaviji, ljudi postaju frustriraniji, a povjerenje u institucije pada. Na dugi rok, taj jebeni grafit na fasadi nije samo boja na zidu. To je simbol. Simbol nemoći. Simbol toga da sustav ne funkcionira.

I dok god se problem rješava metlom i kamerom, a ne glavom i voljom, dotle će taj simbol ostati. Na fasadi. Na autobusnoj stanici. Na kontejneru. Na podvožnjaku. I svaki put kad prođeš pored njega, pomislit ćeš: koji kurac, zašto nitko ništa ne poduzme?

A odgovor je: poduzima se. Snima se. Prijavljuje se. Kazne se naplaćuju. Samo što to nije dovoljno.

I zato će se, za godinu dana, opet pričati ista priča. taj brojevi. Ista preporuka. taj osjećaj da se ništa ne mijenja.

Pedeset tisuća eura godišnje. I nijedan euro za prevenciju. To je cijena koju plaćamo za to što nemamo volje riješiti problem.

A kamere? Kamere su tu da nas uvjere da se nešto radi. Dok se, zapravo, ne radi ništa.

Izvor: fiuman.hr