HGSS akcija kod Baške

Četrnaest ljudi, tri vozila, nedostupan teren, jedan teško ozlijeđeni stranac i sati borbe s prirodom. Spasilačka akcija koja je prošla kroz medije kao još jedna vijest iz kategorije “ljudi rade svoj posao”, dok je istina da su ti ljudi radili posao koji država ne bi mogla ni platiti, a kamoli organizirati. I to besplatno.

Dok se po uredima raspravlja o tome treba li javnim službama još jedan sloj menadžmenta ili nova aplikacija za praćenje efektivnosti, četrnaest volontera HGSS-a izlazi na teren u trenutku kad je svaka sekunda razlika između života i trajne invalidnosti. Nema tu sastanka, nema odobrenja, nema budžetske stavke koju treba otključati. Netko je pao, netko je zvao, netko je krenuo. Pointa je da je netko krenuo, i to je jedino što broji.

Nedostupan teren je fraza koja u medijima zvuči kao opis, ali u stvarnosti znači litice, kamenje, more koje ne pita za plan i ozlijeđenog čovjeka koji ne može hodati. Znači četrnaest ljudi koji su u subotu poslijepodne trebali biti na kavi, s djecom, na odmoru, ali su umjesto toga nosili nosila po stijenama iznad Baške. Znači logistika koju bi većina firmi rješavala tri dana i četiri razine hijerarhije, a oni su je složili u petnaest minuta jer — pas mater — to je posao koji su si sami odabrali.

I tu dolazimo do dijela koji boli. Ovi ljudi su volonteri. Nisu plaćeni za ovo. Njihova oprema je financirana donacijama i povremenim natječajima koje netko negdje sjeti raspisati. Njihova obuka je sati i sati slobodnog vremena utrošenog u učenje tehnika koje će možda nekad spasiti život. I rade to u sustavu koji ih tretira kao zgodnu uslugu, a ne kao kritičnu infrastrukturu.

Grad Rijeka, Primorsko-goranska županija, država Hrvatska — svi vole fotke s akcija. Ruke na ramenima, osmijesi, “hvala vam na neprocjenjivom doprinosu”. Ali kad dođe vrijeme za budžet, za redovno financiranje, za onu dosadnu administrativnu stvar koja se zove održivost — eto, nema para. Ima para za studije, ima za konzultante, ima za aplikacije koje nitko neće koristiti, ali za ljude koji doslovno nose živote na leđima — nema. Jebote.

Nije ovo napad na nikoga konkretno. Ovo je dijagnoza. Pacijent je sustav koji ne prepoznaje vrijednost onoga što ima dok to ne izgubi. HGSS je jedan od rijetkih dijelova hrvatskog javnog prostora koji funkcionira besprijekorno, ne zato što je sustav dobar, nego zato što su ljudi u njemu iznadprosječni. I to je problem — jer kad sustav počiva na iznimnim ljudima, a ne na čvrstim procesima, jedan odlazak, jedan burnout, jedna generacija koja odustane, i sve se ruši.

Zamisli svijet u kojem HGSS ne postoji. Ozbiljno. Zamisli da se sutra probudiš i nema tih četrnaest ljudi, nema njihovih vozila, nema organizacije. Stranac kod Baške bi čekao. I čekao. I možda bi dočekao, ali možda ne bi. A tko bi objasnio njegovoj obitelji da nije bilo budžeta za volontere koji su jedini mogli doći do njega? Tko bi objasnio da je sistem štedio na krivom mjestu?

Ovo nije pitanje novca. Ovo je pitanje prioriteta. Ista država koja nema para za HGSS ima para za još jedan sloj administracije, za još jednu uredbu, za još jednu komisiju koja će raspravljati o tome treba li HGSS-u novi kombi. I dok komisija raspravlja, netko leži na stijeni i krvari. To nije politika. To je sramota.

Ali znaj što? Oni će i sutra izaći. I prekosutra. I za godinu dana, kad se nitko ne bude sjećao ove akcije, oni će biti na terenu jer netko je zvao. Ne zbog novca, ne zbog slave, ne zbog zahvalnica koje skupljaju prašinu u ladicama. Zato što su odlučili da je to posao koji vrijedi raditi. I to je jedino što broji.

A mi ostali možemo nastaviti gledati u svoje ekrane i čuditi se kako to da je svijet pun heroja koji ne traže ništa zauzvrat. I što je najgore — neće ni dobiti.

Izvor: riportal.net.hr