Inkluzija kroz umjetnost

Tisuću i tristo eura je cijena koju je jedna 81-godišnjakinja sa Škurinja platila da bi naučila ono što smo svi trebali znati od dana kad smo prvi put čuli za one kurac priče o “djelatnicama tvrtke” koje dolaze na vrata. Dvije ženske osobe, lažno predstavljanje, nestali novac i osjećaj da si pokraden u vlastitom domu. I sad, dok čitam da Gradska knjižnica Rijeka organizira završni događaj Erasmus+ projekta “Inclusionary – Art for Social Inclusion”, pozivajući radnike s mladima, edukatore, profesore, socijalne radnike, pedagoge i umjetnike da se 12. lipnja 2026. okupe u Dvorani susreta, da je cijela priča o inkluziji kroz umjetnost zapravo odgovor na pitanje koje nitko ne postavlja: kako spojiti dvije Hrvatske u jednoj prostoriji prije nego što se međusobno pojedu.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška što se ovaj projekt spaja s neformalnim učenjem i kreativnim izražavanjem baš u trenutku kad su mladi ljudi u Rijeci — i šire — podijeljeni na one koji imaju pristup kulturi, obrazovanju i društvenom kapitalu, i one koji su ostali na periferiji, doslovno i metaforički. Jer inkluzija nije samo lijepa riječ koju ćeš nalijepiti na EU plakat i dobiti novce iz Bruxellesa. Inkluzija je onaj gadni, neugodni proces u kojem moraš sjediti za stolom s ljudima koji govore drugim jezikom, misle drugim kategorijama i smiju se drugim šalama. I to ne jedan popodnevni sat u knjižnici, nego godinama, dok se ne počneš osjećati kao da ste iz iste priče.

A mi u Hrvatskoj imamo jednu posebnu vještinu: organizirati događaje koji izgledaju kao da rješavaju problem, a zapravo su samo još jedan krug plesanja oko vrućeg krumpira. Koliko smo puta čuli za EU projekte koji su proizveli brošure, web stranice i power-point prezentacije koje nitko nikad nije otvorio? Koliko je radionica održano na kojima su se okupljeni slagali da je inkluzija važna, a onda su se vratili u svoje svjetove gdje su marginalizirani i dalje marginalizirani, samo sada s certifikatom da su bili uključeni? To nije cinizam, to je iskustvo iz prve ruke. Sjećam se devedesetih, kad smo pokretali Kvarner Net i mislili da će internet demokratizirati sve — informacije, obrazovanje, mogućnosti. A umjesto toga, dobili smo algoritme koji su podijelili ljude na one koji su unutar bubblea i one koji su vani. Tehnologija nije riješila inkluziju. Samo ju je preselila na drugu platformu.

Zato je ovo pitanje koje postavljam, a koje nitko ne želi čuti: ako je inkluzija kroz umjetnost toliko moćna, zašto je uvijek smještena u kontrolirane prostore — knjižnice, škole, kulturne centre — gdje dolaze samo oni koji već znaju da bi trebali doći? Gdje je inkluzija na mjestima gdje se mladi stvarno okupljaju, a to nisu dvorane susreta nego parkovi, kvartovski trgovi, napušteni objekti, onaj betonski prostor ispod mosta gdje se skupljaju klinci koji nemaju kamo? Jer prava inkluzija ne poziva ljude da dođu k tebi. Prava inkluzija ide tamo gdje su oni, bez obzira na to koliko je to neugodno, nepredvidivo i potencijalno opasno za tvoj uredno isplanirani program.

I tu dolazimo do onog ključnog momenta koji ovaj projekt, koliko god dobro namjere imao, neće riješiti sam od sebe. Umjetnost kao alat za socijalnu inkluziju funkcionira samo ako je autentična, a ne ako je servirana kao terapeutska aktivnost za “problematične” mlade. Kad klinac iz Škurinja ili turnića uzme kist ili mikrofon, on ne želi da mu netko kaže “izrazi se, slobodan si”. On želi da mu netko kaže “ovo što radiš ima smisla, ovo što radiš je jebeno dobro, ovo što radiš može promijeniti nešto u tvom životu”. A to ne možeš postići s tri sata radionice i certifikatom na kraju. To traje mjesecima, godinama, i to traži ljude koji su spremni uložiti sebe, a ne samo svoje radno vrijeme.

Zato, dok se pripremate za 12. lipnja u Dvorani susreta, postavite si jedno pitanje koje će odrediti hoće li ovaj projekt završiti kao još jedna brošura na polici ili kao stvarna promjena: kome je ovaj događaj zapravo namijenjen? Ako je odgovor “svima koji žele doći”, to je lijepo, ali nedovoljno. Ako je odgovor “onima koji inače ne bi došli”, to je korak naprijed. Ali ako je odgovor “onima koji su već u sustavu i trebaju potvrdu da rade dobar posao”, onda je to samo još jedan krug plesanja. I plesat ćemo dok ne padnemo, a problem će ostati taj.

Jer inkluzija nije događaj. Inkluzija je svakodnevni, gadni, neugodni posao koji radiš kad nitko ne gleda, bez EU logotipa na majici i bez kamera koje bilježe tvoje uspjehe. I to je ono što najčešće ne radimo. Radimo događaje. Radimo izvještaje. Radimo fotografije za društvene mreže. Ali pravi posao — onaj koji mijenja živote — ostaje na leđima nekoliko ljudi koji su preumorni da bi se hvalili, i previše uvjereni da bi odustali.

Nadam se da će ovaj projekt biti drugačiji. Iskreno se nadam. Jer Rijeka, taj grad koji je uvijek bio malo drugačiji, malo otvoreniji, malo više europski od ostatka Hrvatske, zaslužuje da inkluzija ne bude samo riječ na plakatu. Zaslužuje da klinac iz kvarta koji nema para za kino, a ima talent za crtanje, dobije priliku da bude viđen. Ne sutra. Ne za godinu dana. Sada.

Ako moraš objasniti zašto je inkluzija važna, vjerojatno je ne prakticiraš.

Izvor: riportal.net.hr