Jandrokovićeva pamet i riječko naslijeđe

Dvije minute sramoćenja grada u Saboru, a kamere su snimale. Nije bilo potrebno ništa više od jednog povišenog tona i fraze “pogledajte si malo Rijeku i vaše naslijeđe” da bi se otvorio prozor u svijet u kojem političari komuniciraju isključivo emocijama, dok brojke leže negdje u ladici s natpisom “ne diraj, previše je ružno”. Problem nije u tome što je netko izgubio živce — problem je u tome što su živci jedino što je ostalo od argumenta.

Jer kad kreneš nekome nabijati nos u njegov grad, valjalo bi imati čistu tablicu kod kuće. Ako si proveo godine u institucijama koje su Rijeku pretvorile u grad koji živi od turizma i sjećanja na industriju koje više nema, onda je “sram vas bilo” možda najgora moguća fraza koju možeš izabrati. Zvuči kao da je netko zaboravio da je sjedio u istom brodu — samo na drugom kraju, onom gdje se vesla prema natrag.

Sabor je inače mjesto gdje se rijetko događa išta korisno, ali zato redovito dobiješ predstavu koja vrijedi ulaznice. Guverner HNB-a odlazi u Frankfurt, što je objektivno dobra vijest za njega i za Hrvatsku, ali to nije spriječilo jednu od onih rasprava u kojoj se ispostavlja da je porez na ekstraprofit očito bio odlična ideja dok je bila oporbena, a postala komunistička čim je netko s druge strane stola predložio istu stvar. I u tom kaosu, netko je odlučio da je pametno napasti grad koji je jedan od rijetkih u Hrvatskoj koji ima infrastrukturu, kulturu i potencijal da bude nešto više od usputne stanice na putu prema moru.

Rijeka je grad koji je desetljećima hranio cijelu državu. Brodogradilište, luka, industrija — sve je to radilo, dok nije prestalo. A zašto je prestalo? Pa, nije baš da su Riječani sami odlučili zatvoriti tvornice i poslati radnike kući. Odluke su donesene u Zagrebu, u sobama gdje se dim cigare miješao s mirisom samozadovoljstva. I sad netko iz tih istih krugova stoji u Saboru i viče o sramoti? To je kao da je palikuća došao na mjesto požara i predbacio žrtvama što nisu ugasile vatru.

Dio “naslijeđe” je posebno dobar. Koje naslijeđe? Ono koje su ostavili bivši direktori, politički podobni ljudi i stranački kadrovi postavljeni na mjesta gdje im nije bilo mjesto? Ili ono koje su stvorili radnici koji su se cijeli život borili s platama od kojih se nije moglo živjeti, dok su se političari vozili u autima koje su oni platili? Jer ako ćemo već o sramoti, hajmo biti precizni — sramota je kad grad koji je generacijama bio motor ekonomije završi kao tema za podsmijeh u parlamentu.

A najgore od svega je što se ova vrsta rasprave događa dok se stvarni problemi gomilaju. Dok se Europa bori s inflacijom, dok se tehnološka industrija seli tamo gdje ima podršku, dok mladi ljudi odlaze iz Rijeke jer nemaju posla osim u turizmu i ugostiteljstvu — netko stoji u Saboru i viče o naslijeđu. Kao da se naslijeđe mjeri u tonovima glasa, a ne u broju otvorenih radnih mjesta, kilometrima obnovljene infrastrukture i projektima koji zadržavaju ljude.

I to je ono što najviše boli. Ne svađa, ne povišeni ton, ne osobne uvrede. Već činjenica da se u trenutku kad bi trebali raditi, oni svađaju. Dok bi trebali graditi, oni ruše. Dok bi trebali tražiti rješenja, oni traže krivce. I sve to pred kamerama, u ime naroda, dok narod gleda i pita se: koji kurac oni to rade tamo gore?

Rijeka nije savršena. Ima problema, ima naslijeđe koje nije lako nositi, ima političare koji su se dokazali kao neefikasni. Ali Rijeka ima i nešto što Zagreb nema: identitet. Grad koji je preživio potrese, ratove, tranziciju i još uvijek stoji. Grad koji je uvijek bio malo drugačiji, malo tvrdoglaviji, malo više okrenut svijetu nego prema unutra. I taj grad sada netko koristi kao argument u svađi koja nema veze s njime.

Zato sljedeći put kad netko u Saboru spomene Rijeku, neka prvo pogleda svoj vlastiti dnevni red, svoje glasove, svoje odluke. Neka pogleda koliko je projekata podržao, koliko je novca osigurao, koliko je puta rekao “ne” kad je trebalo reći “da”. Jer naslijeđe se ne stvara u govornici. Naslijeđe se stvara tamo gdje ljudi žive, rade i pokušavaju preživjeti od plaće do plaće. I tamo, nažalost, nema puno mjesta za političke poze.

Izvor: fiuman.hr