Kineski ultimatum i europska mrežna paranoja

Trideset stranica diplomatskog prijetećeg pisma stiglo je u Bruxelles iz Pekinga, a svaka je bila tanja od povjerenja koje su dvije strane izgradile u trideset godina globalizacije. Kinesko ministarstvo trgovine formalno je upozorilo Europsku komisiju da bi planirani Zakon o kibernetičkoj sigurnosti, koji bi prisilio uklanjanje Huaweia i ZTE-a iz europskih mreža, mogao pokrenuti recipročne mjere protiv europskih kompanija u Kini. To nije prijetnja. To je najava. I to je potpuno očekivana.

Jer evo u čemu je stvar: cijela ova priča o cyber sigurnosti i stranim dobavljačima ima otprilike isto veze sa stvarnom sigurnošću koliko i moja baka s programiranjem u Javi. Nije da tvrdim da Huawei nema problema — tvrtka koja je izgradila infrastrukturu za nadzor u Xinjiangu i čiji osnivač je doslovno bio pod kućnim pritvorom u Kanadi nije baš nevinašce koje je slučajno zalutalo u telekomunikacije. Ali pretvarati se da je ovo čista sigurnosna procjena, a ne geopolitički potez u igri koja traje već desetljeće, to je već ozbiljna doza samozavaravanja.

Sjetite se samo kako je izgledala ta ista Europa kad su Amerikanci tražili da se izbace kineski dobavljači iz 5G mreža. Njemačka je oklijevala dvije godine. Francuska je tražila iznimke. Talijani su se cjenkali kao na tržnici. A onda je došla pandemija, pa Ukrajina, pa inflacija, pa energenti, i odjednom je svima postalo kristalno jasno da ovisnost o kineskim čipovima i infrastrukturi nije samo pitanje cijene — nego pitanje hoće li ti netko isključiti struju kad se posvađate.

Pas mater, pa i mi u Hrvatskoj smo to prošli na vlastitoj koži. Sjećam se devedesetih kad smo u Kvarner Netu postavljali prve dial-up veze i netko bi pitao: "A tko garantira da ova linija neće sutra nestati?" Nitko nije garantirao. I zato smo gradili vlastitu infrastrukturu, vlastite backboneove, vlastite redundancy sustave. Jer kad ovisiš o tuđoj mreži, ovisiš o tuđoj dobroj volji. A dobra volja u međunarodnim odnosima traje otprilike koliko i proljeće u Rijeci — do prvog kišnog dana.

Ono što je zanimljivo u ovom slučaju nije sama prijetnja. Kina prijeti retalijacijom. Europa prijeti zabranom. Amerikanci prijeti sankcijama. Svi prijete svima i svi se čude što trgovina više ne cvjeta kao prije. Kao da ste ušli u kafić i rekli konobaru: "Ako mi ne doneseš kavu, razbit ću ti šank." I onda se čudite što vam je donio vodu. To nije eskalacija. To je logičan slijed događaja koji je bio predvidiv još 2018. kad je Trump prvi put uveo tarife na kineski uvoz.

Ali najbolji dio cijele priče je ironija. Europska unija, koja se desetljećima hvalila multilateralizmom, slobodnom trgovinom i otvorenim tržištem, sad uvodi protekcionističke mjere pod krinkom sigurnosti. I to ne zbog stvarne sigurnosne prijetnje koju je netko dokazao — nego zato što su Amerikanci rekli da je to problem. A Kina, koja se desetljećima hvalila da će biti "odgovorna velika sila" i "zajednica zajedničke budućnosti čovječanstva", sad prijeti da će uništiti poslovanje europskim firmama ako se ne povinuju njezinim zahtjevima.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

To je jednostavno način na koji svijet funkcionira kad se skine maska diplomatskog uljudnog jezika. Iza svake odluke stoji procjena: "Tko koga više treba?" Europa treba kinesko tržište za svoje luksuzne automobile i kemikalije. Kina treba europsku tehnologiju za svoje tvornice i poluvodiče. Amerikanci trebaju oboje da im ne prave probleme. I svi se pretvaraju da je ovo samo tehničko pitanje standarda, certifikata i sigurnosnih protokola.

Ako je Huawei toliko opasan, zašto ga pola Europe još uvijek koristi u svojim 4G mrežama? Ako je toliko siguran, zašto ga SAD zabranjuje na svim razinama? Odgovor je jednostavan: nije ni jedno ni drugo. Huawei je samo povod. Pravi rat se vodi za kontrolu nad infrastrukturom koja će povezivati sve — od pametnih gradova do samovozećih automobila, od zdravstvenih sustava do energetskih mreža. Tko kontrolira tu infrastrukturu, taj kontrolira i podatke. A tko kontrolira podatke, taj kontrolira i ljude.

Europa je u čudnoj poziciji. Nema vlastite velike tehnološke kompanije koje bi mogle konkurirati Kinezima i Amerikancima. Nema vlastite proizvodnje poluvodiča vrijedne spomena. Nema vlastite cloud platforme koja bi mogla zamijeniti AWS, Azure ili Alibaba Cloud. I sad pokušava odlučiti tko će joj biti gospodar — netko tko proizvodi jeftinu opremu ili netko tko proizvodi skupu propagandu. Izbor je težak otprilike koliko i odluka između kuge i kolere.

Ali postoji i treća opcija, ona koja nikad ne prolazi u Bruxellesu jer zahtijeva novac, trud i vrijeme: izgraditi vlastitu infrastrukturu. Vlastite standarde. Vlastitu sigurnosnu arhitekturu. Ne ovisiti ni o kome. Znam da to zvuči kao utopija u svijetu globalnih lanaca opskrbe, ali nekad je jedini način da izbjegneš ucjenjivanje taj da nemaš što izgubiti.

Dok Europa razmišlja, Kina već djeluje. Trideset stranica prijetnje stiglo je u Bruxelles, a odgovor će vjerojatno biti još jedna radna skupina, još jedna studija, još jedan sastanak na kojem će se dogovoriti da se dogovori nešto. I dok oni raspravljaju, Huawei će izgraditi još jednu bazu, Alibaba će otvoriti još jedan data centar, a europske kompanije će tiho nastaviti poslovati s Kinom jer, naposljetku, novac ne pita za sigurnost.

Jedina konstanta u tech industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: thenextweb.com