Kvantni jednorog iz Finske dobio 50 milijuna eura, a mi još čekamo računalo koje ne zjapi
Pedeset milijuna eura je iznos za koji bi u normalnoj industriji kupio tvornicu s pet stotina ljudi, razvijao proizvod deset godina i možda ostvario profit — u kvantnom računarstvu, to je samo ulaznica za stol gdje se dijele obećanja o budućnosti koja nikad ne stiže. IQM, taj finski jednorog čija je procjena vrijednosti skočila na 1,8 milijardi dolara prije nego što je većini smrtnika postalo jasno što točno rade, upravo je izvukao još jedan, debeli ček od BlackRocka. Superprovodljiva kvantna računala za lokalnu instalaciju, kažu.
Full-stack, naravno. Čitam tu vijest i jedina misao koja mi se nametne je: jesmo li sigurni da ovo nije samo izuzetno kompliciran i skup način da se u nekom finskom podzemnom skladištu griju sendviči? Jer, iskreno, koliko god kvantna računala zvučala kao magija, trenutna primjena najčešće podsjeća na korištenje Formula 1 bolid za odvoz smeća u kvartu — teoretski moguće, praktički apsurdno, a ekonomski potpuno suludo.
Ovdje ne pričamo o startupu koji je napravio bolju aplikaciju za dostavu hrane ili još jedan nepotrebni SaaS za upravljanje timovima. Ovdje pričamo o grani tehnologije gdje se osnovni pojmovi poput "bitova" zamjenjuju s "kubitima", gdje se zakoni klasične fizike odbacuju u korist kvantnog superpoziciranja i zapletenosti, a gdje je najveći uspjeh do sada bio simulacija molekule koja je ionako već poznata. I za to se sipaju milijarde.
Cijela ta kvantna priča ima auru nečeg mističnog, poput moderne alkemije. Umjesto da pretvaraju olovo u zlato, ovi momci pretvaraju venture kapital u ogromne, niskotemperaturne frižidere koji drže čipove blizu apsolutne nule, s nadom da će jednog dana, možda, riješiti probleme koje klasična računala ne mogu. To je kao ulagati u izgradnju svemirskog lifta kada još nismo u potpunosti savladali kako napraviti pouzdano dizalo u stambenoj zgradi.
Ambicija je plemenita, ali omjer uloženog i ostvarenog trenutno više liči na vjersku zadužbinu nego na investiciju. A onda se pojavi BlackRock, najveći upravitelj imovine na svijetu, svojim čuvenim Aladdin sustavom koji već danas prati i analizira gotovo sve. Oni nisu naivni. Oni ne ulažu u magiju, oni ulažu u utrku.
Utrku za kvantnom superiornošću koja više nije pitanje znanosti nego inženjerstva i kapitala. Ova investicija od 50 milijuna eura nije znak vjere u trenutni proizvod IQM-a, to je ulog na stolu u Monte Carlu, gdje se kladi na to da će netko, negdje, uskoro isporučiti nešto korisno. I kada to netko učini, BlackRock će biti tamo, s udjelom. To je klasična igra diverzifikacije rizika na steroidima: baciš nekoliko desetaka milijuna u desetak kvantnih startupa, jedan će možda uspjeti, a taj jedan će nadoknaditi gubitke svih ostalih i još ostaviti ogroman profit.
Za njih je ovo statistička igra, hedge protiv budućnosti u kojoj oni ne žele biti izvan kruga. Problem je što taj model, gdje se ogroman kapital raspršuje na spekulativne tehnologije, stvara zrakoplov od hypea koji mora stalno letjeti, bez obzira ima li gdje sletjeti. Razmislimo na trenutak o toj procjeni vrijednosti od 1,8 milijardi dolara. To nije mala cifra.
Za tu lovu možeš kupiti legendarnu tvrtku s pravim proizvodima, stabilnim prihodima i stvarnim kupcima. IQM, s druge strane, prodaje nadu. Prodaje viziju on-premise kvantnog računala — stroja koji je toliko osjetljiv i zahtjevan da ga vjerojatno treba držati u posebnoj sobi s kontroliranom temperaturom, vlagom i bez ikakvih vibracija, a koji će vjerojatno biti opsluživan od strane tima doktora fizike umjesto običnih IT tehničara.
Tko je točno kupac? Vjerojatno nacionalni laboratoriji, nekoliko vrhunskih sveučilišta i možda par farmaceutskih divova koji imaju budžet za takve eksperimente. To nije tržište koje eksplodira. To je tržište koje polako, bolno, klizi naprijed.
Izgraditi milijardu dolara vrijednu tvrtku na takvoj bazi kupaca je podvig marketinške narativne mašinerije, a ne fundamentalne ekonomije. To je priča koju ulažući žele čuti: "Mi ne gradimo samo strojeve, mi gradimo temelj nove računalne ere. Ako ste izvan toga, ostat ćete u prošlosti." Strah od propuštanja, FOMO, nikada nije bio skuplje ugrađen u cijenu dionica. I tu dolazimo do srži problema cijele ove kvantne groznice.
Tehnologija je fascinantna, potencijal je ogroman — od razvoja novih lijekova do rješavanja problema logistike koji bi danas trajali stoljećima — ali vremenska crta je apsurdno neodređena. To je polje gdje se rokovi mjere u desetljećima, a investicijski ciklusi u godinama. Ta disonanca stvara ogroman mehur retorike. CEO-ovi kvantnih startupa moraju govoriti jezikom revolucionarne neposrednosti kako bi zadržali investitore, dok im znanstvenici u laboratoriju tiho klecaju glavom znajući da je do ičega praktično još najmanje pet do deset godina intenzivnog rada.
To je kao da voditelj gradilišta obećava da će vikendica biti gotova za mjesec dana, dok arhitekti još uvijek crtaju temelje. A BlackRock i slični ulažu upravo u tu priču o vikendici, ne u realnost praznog zemljišta. Postavlja se, naravno, i pitanje što točno "full-stack" znači u ovom kontekstu. U svijetu klasičnog softvera, full-stack inženjer je netko tko se razumije i u frontend i u backend.
U kvantnom svijetu, "full-stack" znači da tvrtka potencijalno radi sve: od dizajna i izrade samih fizikalnih kubita, preko kontrolne elektronike i softvera koji upravlja tim kvantnim sustavom, do algoritama i aplikacijskog sloja. To je nevjerojatno ambiciozno. To je kao da jedna tvrtka želi proizvesti automobil od rude željeza pa sve do aplikacije za naručivanje parkinga. Vjerojatnost da će u svakoj od tih disciplina biti najbolja je ravna nuli.
Obično to rezultira proizvodom koji je osrednji u svakom segmentu, ali dovoljno kompleksan da ga nitko izvana ne može u potpunosti evaluirati, što je savršena pozadina za nastavak priče o eksponencijalnom napretku. "Glejte, napravili smo vlastiti sustav za hlađenje!" je sjajna PR priča; "Naš sustav za hlađenje je 15% manje učinkovit od onog što možete kupiti od specijaliziranog dobavljača" je već mnogo manje sexy. Kada se sve ovo sagleda, dolazimo do neugodne, ali nužne dijagnoze za cijelu kvantnu industriju: pacijent pati od teške forme akutne hype bolesti s komplikacijama megalomanskih projekcija.
Simptomi uključuju konstantno preusmjeravanje pažnje s sadašnjih tehničkih prepreka na buduće, neodređene utrke, te pretjeranu ovisnost o injekcijama venture kapitala kao zamjenu za stvarne prihode od korisnika. Liječenje zahtijeva hitnu dozu realnosti i strpljenja, ali prognoza je upitna jer je sindrom financijski održiv — dok god ima investitora spremnih platiti za san, nema nikoga u sobi s dovoljno autoriteta da kaže "Čekajte malo, ovo još uvijek ne radi kako treba." I ne mogu se oteti usporedbi s drugim velikim tehnološkim cirkusima nedavne prošlosti. Sjećate li se metaversa?
Godine 2021. i 2022., svaka druga prezentacija nekog tech CEO-a morala je sadržavati riječ "metaverse". Milijardi su potrošene, a danas je to u najboljem slučaju niša za gaming, a u najgorem, virtualna pustinja u kojoj Zuckerbergovi avatari tumaraju bez svrhe. Kvantno računarstvo ima puno čvršće znanstvene temelje od metaversa, to je neupitno. Ali mehanizam ulaganja je sličan: ogroman kapital juri za trendom, preplavljujući polje novcem koji zatim nameće nerealne rokove i očekivanja, što dovodi do preuranjenih najava, razočaranja i, na kraju, potencijalnog pada povjerenja u cijelu tehnologiju.
To je opasno. Jer kvantno računarstvo zaista može promijeniti svijet, ali samo ako mu se da vremena da sazri bez pritiska da svako tromjesečje mora pokazati "eksponencijalni napredak" kako bi opravdao sljedeću rundu financiranja. A što se tiče nas, običnih smrtnika koji koriste računala za pisanje teksta, gledanje videa i povremeno zahtjevniju igricu? Za nas će kvantni napredak dugo vremena biti nevidljiv.
Neće nam ubrzati internet niti će nam laptop trajati duže na bateriju. Njegovi učinci bit će posredni i dugoročni: možda će se razviti novi materijali, možda će se optimizirati globalni lanac opskrbe, možda će se otkriti novi antibiotik. To su plemeniti ciljevi. Ali put do njih je popločan ne samo genijalnim otkrićima nego i ogromnim količinama spekulativnog kapitala koji traže instant povrat.
I dok finski jednorog dobiva još 50 milijuna, a BlackRock postavlja figure na šahovskoj ploči budućnosti, ostaje pitanje: tko će na kraju platiti račun za ovu zabavu? Jer povijest nas uči da kada se balon spekulacije napuše dovoljno, pukne uvijek na taj način — a mali ulagači i porezni obveznici često budu ti koji brisu prašinu. Dakle, slavimo li novu eru, ili samo gledamo još jednu rundu muzičkih stolica u igri gdje glazba nikad ne prestaje, a ulaznica košta pedeset milijuna eura po igraču? thenextweb.com
Izvor: thenextweb.com Izvor: thenextweb.com Izvor: thenextweb.com
Zanima vas ovakva AI tehnologija?
RiNET gradi sovereign AI rjesenja za javni sektor i poduzeca - od civic intelligence do automatizacije nabave.
Kontaktirajte nas →
Komentari