Kvantno svjetlo koje ne mrzi sobnu temperaturu

Dvadeset godina i nekoliko desetaka milijardi dolara je cijena koju je čovječanstvo platilo za obećanje da će kvantne tehnologije jednog dana raditi bez potrebe da se cijeli sustav hladi na temperaturu dubokog svemira. Dvadeset godina slušanja o čudima koja će se dogoditi čim riješimo taj jedan, mali, ogromni problem. I sad, izgleda, netko je upravo riješio. Znanstvenici u Južnoj Koreji objavili su u Science Advances da su uspjeli ostvariti izvor kvantnog svjetla visoke učinkovitosti koji sjaji jarko čak i na sobnoj temperaturi, koristeći dvodimenzionalne poluvodiče. To je vijest koja bi trebala potresiti temelje industrije. Umjesto toga, tišina. Jer kada se najveća prepreka makne, ostaje samo jedna neugodna istina: možda je cijela ta kvantna priča bila odličan način da se izvuku ogromni grantovi, a ne tako dobar način da se napravi nešto korisno.

Prognoza za pacijenta zvanog "kvantna revolucija" je bila jasna: kronična hipotermija. Da bi se uopće pričalo o kvantnim računalima, komunikacijama ili senzorima, trebalo je stvoriti uvjete tako ekstremne da su zahtijevali spremnike s tekućim helijem, sustave hlađenja skuplje od vile na moru i energetsku potrošnju male elektrane. Bilo je to kao da ti netko ponudi automobil koji vozi tri tisuće na sat, ali samo ako ga držiš u komori s tekućim dušikom. Praktičnost? Nula. Ali budućnost! Uvijek budućnost. Cijela ta ekonomija bila je izgrađena na jednom uskom grlu, na toj potrebi za apsurdnom hladnoćom. To grlo je čuvalo tajnu. Dok god je tehnologija bila zarobljena u kriogenom paklu, nitko nije mogao očekivati da će izaći iz laboratorija. A to je bio savršen scenarij za beskonačno financiranje bez ikakvih očekivanja isporuke.

Onda netko jednostavno ukloni grlo. Kažu da su koristili 2D poluvodič, tanke poput atoma, i neku vrstu "nano-probavnog sustava" da kontroliraju emisiju fotona. Zvuči jednostavno. Previše jednostavno. Kao da si desetljećima pokušavao izbušiti zid čeličnom šipkom, a onda ti netko kaže da su vrata bila otključana. Jebena magija. Ali to nije magija, to je znanost koja je napokon odradila svoj posao umjesto da se pretvara da je rješavanje jednog problema cijeli cilj. Sada, kad izvor kvantnog svjetla može stajati na tvom stolu i svijetliti pod normalnim uvjetima, postavlja se pitanje koje industrija ne želi čuti: što ćemo s time? Što ćemo s tim "kvantnim internetom" za koji su svi tvrdili da je neizbježan, ali samo pod uvjetom da pronađemo materijal koji postoji pri -273 stupnjeva? Odgovor je, po svemu sudeći, ništa. Jer je cijela zgrada bila izgrađena oko tog problema, a ne iza njega.

Razmislimo o kvantnoj kriptografiji, svetoj grali sigurnosti. Teoretski, neprobojna. Praktički, potpuno neupotrebljiva jer zahtijeva da se svaki repeater na stotinama kilometara hladi na apsolutnu nulu. Netko je napravio izračun da bi za globalnu kvantnu mrežu trebalo više energije za hlađenje nego što čitava Francuska troši za grijanje. To nije tehnologija, to je performance art. Sada, kad se izvor svjetla može hladiti običnim ventilatorom, što sprječava implementaciju? Osim činjenice da je cijeli koncept možda bio previše lijep na papiru, a premalo testiran u stvarnom svijetu gdje postoje hakeri, kvarovi i ljudi koji greškom zalijepe žvakaću gumu na optički kabel.

I tu dolazimo do srži problema. Veliki tech narativi vole nepremostive prepreke. One su savršena krinka. Dok god postoji jedan, gigantski, fundamentalni problem koji se "upravo" rješava, nitko ne postavlja neugodna pitanja o korisnosti, tržištu ili stvarnoj potrošnji. To je kao da Kvarner Net 1996. obećava gigabitne veze svima, ali samo nakon što riješimo problem kvantnog tuneliranja u bakrenim žicama. Ljudi bi se nasmijali i otišli. Ali kad se radi o kvantnim stvarima, kompleksnost je toliko visoka da nitko od odlučujućih nema pojma što se događa. To je savršena pozadina za igru s tuđim novcem. Vlade ulažu milijarde jer se boje da će zaostati. Korporacije ulažu milijarde jer vjeruju da će konkurencija uložiti milijarde. To je zatvoreni krug samoodrživog ludila.

Sada zamislite da netko ukloni tu prepreku. To je najgori mogući scenario za sve koji su izgradili karijere i tvrtke na obećanjima. Odjednom se moraš opravdavati s nečim što stvarno radi, a ne s nečim što bi moglo raditi pod teoretski savršenim uvjetima. Morat ćeš pokazati produkt, a ne papir. Morat ćeš suočiti se s potrošačem koji pita "zašto mi ovo treba" umjesto s ministrom koji se boji da će ga drugi ministar preduhitriti u budžetskoj liniji za buduće tehnologije. To je užasavajuće. Bolje je imati jedan genijalni, nerješivi problem nego stotinu dosadnih, rješivih izazova.

Zato će ova vijest, vjerojatno, proći relativno neopaženo u široj javnosti. Bit će tehnički članak, uspjeh za znanstvenu zajednicu, možda neka nagrada. Ali neće potresti Silicon Valley. Neće potaknuti novi val startupa. Jer je startup ekosustav izgrađen na magiji, na nedokučivom, na "deep techu" koji nitko ne razumije. Kvantno računalo koje zahtijeva posebnu hladnjaču je deep tech. Kvantna LED dioda koja se može ugraditi u mobitel je... proizvod. A proizvodi su dosadni. Proizvodi imaju rokove isporuke, kontrolu kvalitete, konkurenciju i potrošače koji vrate neispravan komad. Tko to želi?

Ostaje nam gledati kako će se taj napredak asimilirati. Najvjerojatniji ishod je da će postati još jedna komponenta u rukavu velikih igrača, koji će je koristiti da dodatno zaključaju svoj lanac opskrbe. Možda će Apple za deset godina reklamirati "kvantno siguran Face ID" zahvaljujući tom izumu, a svi ćemo zaboraviti da je to bila prekretnica koja je trebala decentralizirati moć. Ili će postati temelj za novu generaciju senzora u automobilima koji voze same, što će samo učiniti bogatima još bogatijima. Revolucija rijetko dolazi iz laboratorija. Češće iz njih izlazi vrlo dobra roba za postojajuće gospodare.

Dakle, čestitke znanstvenicima. Zaista su napravili nešto izvanredno. Razbili su čarobni štit koji je držao čitavu industriju u djetinjstvu. Sada ta industrija mora odrasti. A sudeći po povijesti, odrasli se ne igraju s kvantnim igračkama. Odrasli rade račune, gledaju bottom line i pitaju se je li ovo sve bila ogromna greška. Odgovor će biti neugodan, bez obzira što bude. Jer ako je ovo bio pravi put, zašto smo trošili toliko vremena i novca na pogrešnu prepreku? A ako nije, zašto uopće sljedeći put vjerujemo ikome?

Budućnost je stigla. Ispostavilo se da je bila na sobnoj temperaturi cijelo vrijeme.

Izvor: phys.org