Legora kupuje još jedan startup, drugi u dva mjeseca, i sad čitava švedska legal tech scena miriše...

Dvije akvizicije u osam tjedana nisu signal rasta, nego signal da netko u pozadini skuplja komadiće slagalice koju još nitko nije vidio u cijelosti. Švedski unicorn koji se bavi pravnim tehnologijama upravo je progutao startup specijaliziran za legal research — tražilicu za odvjetnike, ni manje ni više nego alat koji bi trebao zamijeniti sate provedene u prašnjavim knjigama i bazama presuda. I svi plješću. Jer, eto, inovacija. Jer, eto, disruptivno. Jer, eto, netko konačno rješava problem koji muči pravnike otkad postoji — previše papira i premalo vremena. Samo što je problem riješen na način koji podsjeća na onu staru foru: prodao sam ti alat koji ti štedi vrijeme, a sad ćeš mi platiti pretplatu za svaku minutu koju si uštedio.

Legal tech industrija je čudna zvijer. S jedne strane, pravnici su plaćeni po satu, što znači da im svaki alat koji skraćuje vrijeme rada direktno smanjuje prihod — osim ako ne naplate klijentu i vrijeme koje su uštedjeli, što, naravno, rade, jer etika i odvjetništvo su u istoj rečenici otkad je nekog prvog puta zabolio zub pa je tužio susjeda. S druge strane, kompanije koje razvijaju te alate znaju da je pravni sektor jedno od rijetkih mjesta gdje se novac ne štedi — odvjetnici će platiti bilo što što im obećava prednost, bilo stvarnu bilo imaginarnu. I tu leži genijalnost ove akvizicije. Ne kupuješ tehnologiju. Kupuješ bazu korisnika koji su navikli plaćati premium cijene za usluge koje su im, objektivno, trebale biti besplatne još 2005.

Jer, ajmo bit iskreni — tražilica za presude i pravne dokumente nije neka svemirska tehnologija. To je indexiranje teksta s naprednim filtrima. Google to radi za džabe. Bing to radi za džabe. Čak i DuckDuckGo, koji se pravi da ne prati tvoje podatke dok te ipak prati, to radi besplatno. Razlika je u tome što ova tražilica zna pravni vokabular i specifične jurisdikcije, što je, priznajem, korisno, ali nije vrijedno sto milijuna dolara koliko su vjerojatno platili. Osim, naravno, ako gledaš dugoročno — a u svijetu startupa, dugoročno znači do sljedeće runde financiranja ili IPO-a, što god dođe prije.

Legora, eto, grabi prema dominaciji na tržištu koje je još uvijek fragmentirano kao stari beton na riječkom Korzu. Svaka druga pravna firma u Europi koristi neki svoj set alata, često naslijeđen iz devedesetih, često napisan u Visual Basicu od strane nekog studenta koji je sad direktor IT-a. I sad dolazi ovaj švedski unicorn s pričom o integraciji, o unified platformi, o tome kako ćeš jednim klikom dobiti sve presude Europskog suda, američkih saveznih sudova i, ako bog da, i one presude iz 1982. koje ti trebaju za argumentaciju o autorskim pravima na disketama. Zvuči fantastično. Zvuči kao san svakog odvjetnika koji je ikad proveo pet sati tražeći jednu fusnotu. Zvuči kao da će, za koju godinu, cijeli pravni sustav ovisiti o jednom API-ju kojeg kontrolira jedna kompanija.

A to je, naravno, problem koji nitko ne spominje na konferencijama i u press releaseovima. Konsolidacija je super dok si ti taj koji konsolidira. Dok si ti taj koji kupuje. Dok si ti taj koji postaje prevelik da bi propao. Ali kad postaneš prevelik da bi propao, postaneš i prevelik da bi bio etičan. Pogledaj bilo koju platformu koja je počela s dobrom namjerom i završila kao monopolist — Facebook, Google, Amazon, Microsoft. Svaka od njih je u početku rješavala stvarne probleme. Svaka je u početku bila voljena. Svaka je na kraju postala entitet kojeg se bojiš, kojem se moliš da ne promijeni uvjete korištenja, kojem plaćaš sve više za sve manje.

Ista stvar će se dogoditi i u legal techu. Prvo ćeš dobiti besplatni trial. Onda ćeš dobiti povoljnu pretplatu. Onda će ti trebati premium paket za napredne funkcije. Onda će premium paket postati osnovni, a enterprise paket će koštati kao mjesečna plaća junior odvjetnika. I na kraju, kad si već uvukao cijelu firmu u njihov ekosustav, kad su svi tvoji podaci, sve tvoje presude, svi tvoji predmeti u njihovom cloudu, dobit ćeš obavijest: "Poštovani, od 1. siječnja naša se cjenovna politika mijenja. Nova cijena je 300% viša. Hvala na razumijevanju." I što ćeš onda? Migrirati? Na što? Na konkurenta kojeg su upravo kupili? Na open source rješenje koje nije ni približno dobro? Vratiti se na papir i rukopisne bilješke?

To nije paranoja. To je obrazac. Obrazac koji se ponavlja u svakoj industriji koju dotakne venture capital. Prvo dolaze s pričom o demokratizaciji. Onda dolaze s pričom o skaliranju. Onda dolaze s pričom o profitu. I na kraju, ti plaćaš račun. Doslovno.

I najgore od svega je što će odvjetnici, ti taj koji su specijalizirani za prepoznavanje obrazaca, za analizu rizika, za predviđanje ishoda, pasti na ovo kao klinci na reklamu za sladoled. Jer im je obećano da će manje raditi, a više naplaćivati. Jer im je obećano da će tehnologija riješiti sve njihove probleme. Jer im je obećano da je budućnost stigla i da je lijepa. A budućnost je stigla, da. Samo što nije lijepa. Donijela je račun. I taj račun će, na kraju, platiti klijenti. Kao i uvijek.

Jer pravni sustav nije iznimka od pravila kapitalizma. Naprotiv, on je njegova najčišća manifestacija. Pravnici zarađuju na tuđim problemima. Legal tech kompanije zarađuju na pravnicima. Venture capital firmice zarađuju na legal tech kompanijama. I svi su sretni. Dok netko ne mora platiti. A uvijek netko mora platiti.

I tako, dok Legora skuplja startupove kao što sam ja skupljao diskete u devedesetima, dok grade carstvo koje će kontrolirati protok informacija u jednoj od najkonzervativnijih industrija na svijetu, svi plješću. Inovacija. Disrupcija. Unicorn. A pitanje koje nitko ne postavlja, ono naivno, ono glupo, ono koje bi trebao postaviti svaki put kad vidiš akviziciju u nizu: ako je ovo toliko dobro, zašto ga moraju kupiti? Zašto ne mogu sami napraviti? Zašto ne mogu konkurirati? Zašto, ako je tehnologija toliko revolucionarna, ne može stajati na vlastitim nogama?

Odgovor je, naravno, da može. Samo što je lakše kupiti nego graditi. Lakše je integrirati nego izumiti. Lakše je monopolizirati nego konkurirati. I to je, na kraju, jedina konstanta u tech industriji. Ne inovacija. Ne disruptivnost. Ne demokratizacija. Nego sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: tech.eu