Pedeset milijardi dolara preselilo se s jednog kontinenta na drugi, a da nitko nije pakirao kofere

Nije riječ o izbjeglicama, migrantima ili ljudima koji bježe od rata. Riječ je o novcu koji je, poput dobro dresiranog psa, osjetio gdje je zdjela punija i jednostavno otišao tamo. Globalne burze su se prekrojile, ljestvice su se promijenile, a Europa je gledala kako joj kompanije vrijedne čitavih nacionalnih ekonomija klize niz listu kao da su namazane maslacem. Azija, točnije Tajvan i Južna Koreja, sad su tamo gdje su nekad bili stari kontinentalni igrači. I sve to zbog jednog slova: A. I slova I. AI, onaj taj akronim koji ste naučili mrziti jer vam je šef rekao da će vam zamijeniti posao, upravo je zamijenio čitave burzovne indekse.

Kako je do ovog jebenog preokreta uopće došlo? Pa tako što je netko, negdje, u nekoj sobi bez prozora, shvatio da se pamet ne mjeri u diplomama nego u količini silicija koju možeš nabiti u jedan čip. Tajvan, taj mali otok koji je geopolitički trn u oku kome god se okreneš, ima TSMC. Južna Koreja, ona ista koja vam je prodala mobitel s kojim ste snimali loše selfije na moru, ima Samsung i SK Hynix. I dok su Europljani raspravljali o tome treba li regulirati umjetnu inteligenciju prije nego što je uopće izumljena, ovi su gradili tvornice. Doslovne tvornice. U kojima se proizvode stvari koje pokreću svaki kurac koji se danas zove "inteligentan". Od tvog telefona do servera koji generiraju slike mačaka u svemirskim odijelima.

I sad dolazi trenutak kad moraš shvatiti jednu stvar: ovo nije sretna slučajnost. Ovo je rezultat trideset godina strpljivog, dosadnog, neprekidnog ulaganja u stvari koje ne možeš vidjeti ni dotaknuti. Dok su europske vlade financirale festivale, subvencionirale solarne panele na krovovima koji ne dobivaju dovoljno sunca i pisale zakone o tome kako smiješ koristiti podatke, Azijati su gradili infrastrukturu. Nisu čekali da im netko da novac iz fondova. Nisu organizirali okrugle stolove. Nisu tražili konzultante. Samo su, pas mater, radili. I sada, kad je cijeli svijet shvatio da bez njihovih čipova nema ni chatbota ni autonomnih automobila ni ničega što miriše na budućnost, oni su ti koji diktiraju cijene.

Europa, s druge strane, ima ASML. Jednu firmu. Jednu. Koja proizvodi strojeve bez kojih ti čipovi ne mogu ni postojati. I to je to. Sve ostalo je povijest, nostalgija i pokoji startup koji se nada da će ga netko kupiti prije nego što bankrotira. Nizozemska, Njemačka, Francuska — sve su one pale na ljestvici globalne tržišne kapitalizacije, a njihova mjesta zauzeli su Seoul i Taipei. I nemojte mi sad pričati o tome kako je Europa pametnija jer ima bolje socijalne politike. To je sve super dok ti netko ne kaže da tvoja mirovina ovisi o tome koliko će netko u Hsinchuu proizvesti 3-nanometarskih procesora. Tržište ne mari za tvoje osjećaje. Ono mari za performanse, cijenu i dostupnost.

A tu dolazimo do najslađeg dijela cijele priče: ironije. Jer iste one vlade koje su godinama upozoravale na opasnosti od ovisnosti o azijskoj proizvodnji, iste one koje su obećavale "stratešku autonomiju" i "vraćanje proizvodnje kući", sada gledaju kako su njihovi fondovi, njihovi mirovinski planovi i njihovi institucionalni investitori najveći vlasnici dionica tih istih azijskih kompanija. Dakle, Europa ulaže u Tajvan da bi Europa mogla imati AI, dok Europa gubi svoje vlastite kompanije jer ulaže u Tajvan. To je kao da piješ protiv mamurluka dok još piješ. Cirkus je potpun.

Neki će reći da je ovo priča o globalizaciji i kako su granice nestale. Sranje. Granice nisu nestale, samo su se pomakle. I dalje postoje carine, patenti, embargo i geopolitičke napetosti koje bi mogle eksplodirati u svakom trenutku. Samo što sada, umjesto da Europa ovisi o Rusiji za plin, ovisi o Tajvanu za čipove. I jedno i drugo je jednako ugodno kad krene po zlu. Razlika je u tome što se plin može zamijeniti, a čipovi ne. Ne tako lako. Ne tako brzo. I ne bez da cijeli sustav padne na koljena na šest mjeseci.

I sad dolazi pitanje koje nitko ne postavlja na sastancima odbora: što ako se Tajvanu nešto dogodi? Ne mislim na rat, nego na bilo što. Potres. Poplava. Politička kriza. Štrajk. Jedan jedini prekid u opskrbi i cijeli svijet shvati da je cijelu svoju digitalnu budućnost stavio na jednu kartu. Na jedan otok. Na jednu firmu. To nije diverzifikacija, to je kocka. Samo što su ulozi malo veći nego na ruletu. Umjesto da izgubiš tjednu plaću, izgubiš sposobnost da pokreneš ekonomiju.

Ali hej, investitori su sretni. Dionice rastu. Bonusi se isplaćuju. CEO-ovi drže govore o "novoj eri" i "povijesnom trenutku". A ispod svega toga, u tihim sobama bez prozora, inženjeri nastavljaju raditi. I dok vi čitate ovo, negdje u Tajvanu netko upravo testira čip koji će za dvije godine učiniti današnje superračunalo starim. I to je jedina konstanta. Ne ljestvice, ne novac, ne politika. Samo rad.

Jer na kraju dana, burzovni indeksi su samo brojevi na ekranu. Ono što stvarno vrijedi je ono što se događa u tvornicama, u laboratorijima, u glavama ljudi koji ne mare za to tko je na ljestvici broj jedan. Oni samo žele napraviti nešto što prije nije postojalo. I dok god to rade, ostatak svijeta će samo gledati i pokušavati držati korak. Što, budimo iskreni, ne ide baš najbolje.

Izvor: bloomberg.com