Lovranci i samoniklo bilje: pobjeda koja ne miriše na cvijeće

Dvadeset i dvoje klinaca iz Lovrana upravo je pokazalo više smisla za poduzetništvo nego pola inkubatora u Zagrebu, i to bez ijednog pitch decka, venture capitala ili crne dolčevite.

Učenici OŠ Viktora Cara Emina i Učeničkog doma Lovran pobijedili su na natjecanju mladih čuvara okoliša s temom „Prehrana nekonvencionalnim izvorima iz prirode“, a proizvode od samoniklog jestivog bilja predstavili su u salonu Grada Rijeke. Zvuči kao još jedna vijest o djeci i cvijeću s kojom lokalni mediji pune prostor između reklama za kredite i poliklinike. Ali nešto tu smrdi. I ne miriše na koprivu.

Jer dok odrasli u ovoj državi prodaju maglu u tri pakiranja — jedno za EU fondove, drugo za lokalne izbore, treće za javne natječaje — ovi klinci su napravili nešto radikalno: identificirali su resurs koji je besplatan, dostupan i legalan, pretvorili su ga u proizvod, i izašli na tržište.

Nije im trebao ChatGPT da im napiše biznis plan. Nije im trebao mentor iz HAMAG-BICRO-a da im objasni što je MVP. Niti su čekali pet godina da im netko odobri projekt iz nekog programa koji će isteći prije nego što počnu. Sami su otišli u prirodu, nabrali ono što raste besplatno, i napravili — proizvod.

I tu dolazimo do dijela koji boli.

Jer u istoj toj Rijeci, u istoj toj županiji, postoje komunalne firme koje za održavanje jedne javne površine potroše više nego što ova djeca trebaju za cijelu godinu školovanja. Postoje projekti digitalizacije koji su pojeli milijune eura, a završili su kao PowerPoint prezentacija na nečijem disku. Postoje pametni gradovi koji su pametni samo u press releases. A ovi klinci su izašli na Korzo i prodali ono što su napravili.

Nismo li mi odrasli trebali biti ti koji im pokazuju kako se to radi?

Umjesto toga, imamo situaciju u kojoj djeca iz osnovne škole rade ono što lokalna samouprava ne uspijeva — koriste resurse koji su im na raspolaganju, bez čekanja na proračun, bez lobiranja, bez sjednica na kojima se dogovara tko će dobiti koju parcelu. Samo su otišli i napravili. Kao što se radilo u vrijeme kad je Kvarner Net startao iz podruma s jednim serverom i idejom da se internet ne mora plaćati kao da je kavijar.

I onda dođe netko iz Grada, organizira prijem, izgovori lijepe riječi, slika se s djecom i to je to. Sljedeći tjedan, vratit će se na sastanke o tome kako potrošiti još 200 tisuća eura na izradu strategije koja će završiti u ladici.

Najgore od svega je što su ti klinci, nesvjesno, pokazali pravi put. Ne kroz velike riječi, ne kroz strateške dokumente, nego kroz konkretan rad. Samoniklo bilje ne pita za dozvole. Ne treba mu građevinska dozvola. Ne treba mu studija utjecaja na okoliš — ono je okoliš. Samo raste. I čeka nekoga tko će ga ubrati i pretvoriti u nešto korisno.

A mi odrasli, umjesto da im stvorimo uvjete da to rade i dalje, organizirat ćemo još jedan natječaj, još jedan prijem, još jednu konferenciju na kojoj ćemo pričati o pametnim rješenjima dok djeca u pozadini stvarno rješavaju probleme.

Pitajte bilo kojeg osnovnoškolca iz Lovrana što je to samoniklo bilje, i dobit ćete odgovor. Pitajte bilo kojeg gradskog vijećnika što je to pametna specijalizacija, i dobit ćete govor od 45 minuta koji ne znači ništa.

Možda bi trebali zamijeniti uloge. Neka djeca vode grad, a odrasli neka idu brati koprive. Možda bi tako napokon dobili nešto korisno od ove priče.

Jer ovdje nije riječ o bilju. Riječ je o načinu razmišljanja. O sposobnosti da vidiš priliku tamo gdje drugi vide travu. I da je iskoristiš bez čekanja da ti netko da zeleno svjetlo.

Ako ova djeca nastave ovako, za deset godina neće raditi u državnoj upravi. Bit će im previše dosadno. I previše profitabilno.

Jedino što možemo napraviti je ne stati im na put. I možda, samo možda, ponešto naučiti.

Izvor: riportal.net.hr