Metalni otpad u riječkoj luci: dijagnoza bez recepta

Pedeset godina nakon što je netko odlučio da je skladištenje starog željeza uz bolnicu dobra ideja, ekipa u Županijskoj skupštini ponovno traži očitovanja. Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je samo Rijeka koja radi ono u čemu je najbolja — troši tisuće radnih sati na proizvodnju papira koji dokazuje da je problem poznat, analiziran i, što je najvažnije, još uvijek neriješen.

Pacijent leži na stolu. Klinička slika je jasna: kronična upala prostornog planiranja s metastazama na sve tri razine vlasti. Simptomi uključuju ponavljajuće rasprave na sjednicama, uredno arhivirane zapisnike i impresivnu kolekciju očitovanja institucija koje su, svaka za sebe, potpuno uvjerene da problem nije njihov. Lučka uprava kaže da je to stvar koncesionara. Koncesionar kaže da posluje po zakonu. Zavod za javno zdravstvo kaže da će izmjeriti. Županija kaže da je zatražila očitovanja. I svi su u pravu. Apsolutno. Formalno. Besprijekorno. I potpuno beskorisno.

Jer evo što je jebeno zanimljivo u cijeloj priči: bolnica je tu. Ljudi na kemoterapijama dišu zrak koji putuje preko hrpe metala koji netko, eto, skladišti. Pacijenti s transplantiranim organima leže u sobama s prozorima okrenutim prema mjestu gdje se odvija industrijska aktivnost koja, u najboljem slučaju, ne pomaže. U najgorem slučaju, pomaže samo onkološkom odjelu da ima stalne mušterije. Ali to su samo nagađanja, naravno. Trebaju nam studije. Trebaju nam mjerenja. Trebaju nam očitovanja. Treba nam još jedan sastanak na kojem ćemo se dogovoriti tko će naručiti idući sastanak.

Ako je netko mislio da će digitalizacija donijeti brže rješenje, neka pogleda kako izgleda kad se problem premjesti iz fizičkog svijeta u virtualni — ista količina papira, samo sada u PDF formatu. Ista procedura. taj lanci očitovanja. taj zaključak: nije naš djelokrug. Kao da su svi ti ljudi prošli taj tečaj "Kako ostati zaposlen a ništa ne riješiti" i dobili diplomu s pohvalama.

Najljepši dio priče je onaj u kojem se spominje da je ovo ponovljena rasprava. Ponovljena. Dakle, već su jednom sjedili u istoj prostoriji, izgovorili iste rečenice, zapisali iste zaključke i otišli kući s čistom savješću. A onda se dogodilo čudo — ništa se nije promijenilo. Metal je ostao. Bolnica je ostala. Pacijenti su nastavili dolaziti. I evo ih opet, kao u onom filmu gdje se lik budi i shvaća da proživljava taj dan iznova. Samo što ovdje nema vremenske petlje. Ovdje je stvarnost.

Postoji jednostavan test za svaku odluku u javnom sektoru: zamisli da si ti taj koji leži u bolnici. Zamisli da ti doktor kaže da je prognoza dobra, ali da bi bilo pametno da ne dišeš previše dok ekipa iz Županije ne dobije očitovanje od Lučke uprave koja čeka mišljenje Zavoda koji je u postupku nabave mjerne opreme. Ako ti ta pomisao izazove želju da napišeš oporuku, možda, samo možda, postoji problem u sustavu.

Ali sustav je, eto, funkcionalan. Ima sastanke. Ima zapisnike. Ima pročelnike koji izvještavaju. Ima vijećnike koji pitaju. Ima odgovore. Samo nema rješenja. Jer rješenje bi zahtijevalo da netko kaže: "Ovo je moj djelokrug i ja ću to riješiti." A to je, u hrvatskom javnom sektoru, otprilike jednako vjerojatno kao da netko na sjednici Skupštine prizna da je pogriješio i da se ispričava.

Nije ni čudo što su ljudi prestali dolaziti na sjednice. Nije ni čudo što se glasnost na biralištima mjeri u postocima koji bi u normalnoj firmi značili hitnu reorganizaciju. Kad ti sustav poruči da je tvoje zdravlje manje važno od procedure, prestaneš vjerovati da će se išta promijeniti. I u pravu si. Jer dok se čeka očitovanje, metal i dalje hrđa uz bolnicu. A pacijenti i dalje dišu.

Najgore od svega je što nitko ne laže. Svi govore istinu. Problem je stvaran. Zabrinutost je iskrena. Namjere su dobre. Samo što dobre namjere ne liječe rak. Dobre namjere ne čiste zrak. Dobre namjere su, u ovom slučaju, samo još jedan sloj papira na hrpi koja raste brže od one metalne u luci.

I tako će proći još jedna sjednica. Još jedan zapisnik. Još jedna godina. A onda će netko, možda za deset godina, opet otvoriti istu temu. I svi će se začuditi kako je moguće da se ništa nije promijenilo. I opet će tražiti očitovanja. I opet će ih dobiti. I opet će zaključiti da problem postoji, ali da nije u njihovoj nadležnosti.

Jedina konstanta u riječkoj lokalnoj politici je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: riportal.net.hr