Milijarde eura leže na hrpi, a jedini alat koji općinski službenik ima je Excel tablica s 2012

EU fondovi su za hrvatske jedinice lokalne samouprave postali nešto poput one zgodne djevojke iz srednje koja je svima obećavala, ali je na kraju otišla s dečkom iz trećeg razreda koji je imao auto. Samo što ovdje dečko s autom nije iz trećeg razreda, nego iz Zagreba, i ima konzultantsku firmu s logotipom koji izgleda kao da ga je dizajnirao netko tko je čuo riječ "moderno" ali nikad nije vidio primjer. Četrdesetak milijardi eura iz Mehanizma za oporavak i otpornost, Kohezijskog fonda i Horizon Europe — to je brojka koja zvuči kao budžet male zemlje, a zapravo je budžet koji bi mogao promijeniti svaku treću općinu u Lici, Istri i Dalmaciji. Problem je što te općine imaju tri zaposlena čovjeka, od kojih jedan vodi vodovod, drugi je na bolovanju, a treći pokušava shvatiti kako se ispunjava obrazac za energetsku obnovu škole iz 1968. I tu dolazimo do prvog apsurda: sustav je dizajniran tako da favorizira one koji već imaju kapacitet. Veći gradovi imaju urede za EU fondove s pet ljudi, specijalizirane konzultante i odvjetničke tvrtke koje im pišu prijave. Mali gradovi i općine imaju — pa, imaju nadu. I to je otprilike to. Nije čudo što se milijarde vraćaju u Bruxelles nepotrošene, dok načelnik negdje u Gorskom kotaru gleda u svoj proračun i pita se kako će popraviti cestu koja je izgledala loše još dok je Tito bio živ. AI Civic Intelligence platforma zvuči kao još jedan buzzword koji će netko prodati općini za 200 tisuća eura i nestati. Ali tu je kvaka: ovaj put bi moglo stvarno funkcionirati, jer problem nije u tehnologiji, nego u tome što nitko nije sistemski povezao podatke o natječajima s podacima o kapacitetima JLS-ova. A to je upravo ono što jedan dobar model radi — ne piše on prijavu umjesto tebe, nego ti kaže: "Slušaj, tvoja općina ima 1500 stanovnika, školu izgrađenu 1975. i prosječnu starost fasade 45 godina. Otvoren je natječaj za energetsku obnovu u iznosu od 2.3 milijuna eura. Rok je 45 dana. Evo ti prvi draft prijave, popuni podatke o izvođačima." To nije magija. To je doslovno ono što svaki pametni konzultant radi, samo što konzultant naplaćuje 150 eura po satu i treba mu tjedan dana da pregleda natječajnu dokumentaciju. AI model to napravi u 15 minuta, bez da ti proda još jedan "strateški workshop" na kojem ćete crtati na flipchartu i piti kavu iz plastičnih šalica. Naravno, tu je i pitanje transparentnosti. Sjećate se one izjave: "Novac je potrošen, ali nema dokumentacije"? Naravno da se sjećate, to je hrvatski nacionalni sport. Platforma koja u realnom vremenu prati realizaciju projekata — od prijave do isplate — ne samo da bi smanjila korupciju, nego bi i ukinula onaj nevjerojatni cirkus gdje se ista oprema kupuje tri puta jer je netko zaboravio da je već naručio. Ako je nešto naučilo trideset godina IT-a u ovoj zemlji, to je da ljudi ne kradu zato što su zli, nego zato što im sustav dopušta da zaborave što su radili. Transparentnost nije moralna kategorija, nego inženjerski problem. Ali budimo realni: implementacija ovakve platforme u hrvatskoj javnoj upravi bit će kao pokušaj da naučiš mačku da svira klavir. Moguće je, ali ćeš izgrebati ruke, potrošiti živce i na kraju shvatiti da mačka zapravo nije htjela svirati, samo je htjela da je ostaviš na miru. Jer da bi ovakav sustav funkcionirao, treba mu tri stvari: čisti podatci, otvoreni API-ji i ljudi koji su spremni koristiti ga. Podaci su u Hrvatskoj u stanju kakvom bi bili da ih je netko stavio u blender i pustio na turbo. API-jeve javnih institucija otvaraš kao da su državna tajna, a ako ih i otvoriš, dokumentacija je pisana u Word formatu iz 1997. koji se otvara na svakom trećem računalu. I tu dolazimo do najvećeg problema: ljudi. Ne, ne mislim na načelnike koji su vješti u političkim igrama ali ne znaju što je JSON. Mislim na one koji bi platformu trebali koristiti — službenike u malim općinama koji su preopterećeni, loše plaćeni i demotivirani. Ako im daš alat koji radi pola posla umjesto njih, oni će ga ili ignorirati jer misle da je previše kompliciran, ili će ga koristiti krivo jer im nitko nije objasnio kako. Onda će netko reći "AI ne radi" i vratit će se na Excel, koji ne radi bolje, ali je poznat. Američki model gdje startupovi prodaju softver lokalnim vlastima uz pretplatu i onda ih ostave da se snalaze — to ne funkcionira u Hrvatskoj, jer su proračuni premali, a politički ciklusi prekratki. Ono što bi funkcioniralo je model gdje država centralno financira razvoj platforme, a JLS-ovi je dobivaju besplatno, uz obvezu korištenja. Zvuči nemoguće? Pa, Norveška je napravila nešto slično za svoje općine, ali Norveška ima naftu i 5 milijuna ljudi koji vjeruju državi. Mi imamo more i 4 milijuna ljudi koji državi vjeruju otprilike koliko i prodavaču rabljenih automobila. Ali evo gdje stvar postaje zanimljiva: AI ne treba vjerovati. AI treba koristiti. I upravo zato što je hladan, nepristran i dosadan, on može napraviti ono što ljudi ne mogu — sistemski pregledati tisuće natječaja, usporediti ih s kapacitetima, i reći: "Ovo je tvoje. Ovo propusti. Ovo je rok sutra." Nema emocija, nema politike, nema "ja znam nekoga tko zna nekoga". Samo podatci. I to je, , jedino što funkcionira u zemlji gdje su odnosi važniji od rezultata. Ako općina u Lici povuče 3 milijuna eura za solarnu elektranu jer joj je AI rekao da je natječaj otvoren i da ima šanse, to je 3 milijuna eura koji ne idu u konzultantske džepove, nego u stvarne projekte. I to je, na kraju dana, jedina brojka koja se broji. Sve ostalo je priča za dobar Negroni i razgovor s prijateljima koji su odavno odustali od promjene sistema. Ali možda, samo možda, ovaj put sistem ne treba mijenjati. Treba ga samo natjerati da radi posao za koji je plaćen. Jedina konstanta u hrvatskoj javnoj upravi je sposobnost da se ništa ne promijeni, čak i kad su milijarde na stolu. Ako AI može pomaknuti tu konstantu makar za milimetar, vrijedan je svakog eura utrošenog u razvoj. Ako ne — pa, uvijek možemo natrag na Excel i nadu da će netko drugi napisati prijavu. Izvor: https://strukturnifondovi.hr/