Šezdeset tisuća eura za sprječavanje da ti kamen padne na glavu dok se sunčaš

Šezdeset tisuća eura je iznos koji u Hrvatskoj kupuje sigurnost da ti pokos iznad plaže neće sručiti pola brda na glavu dok pokušavaš odmoriti od svega ovoga. Grad Rijeka je dobio tu svotu, bespovratno, za sanaciju i stabilizaciju terena iznad plaže Grčevo na Pećinama. Projekt zaštite pokosa. Čitaj to još jednom, polako. Zaštita pokosa. Zvuči kao nešto što bi trebalo biti ugrađeno u sam koncept građenja bilo čega u blizini brda, kao što su kočnice ugrađene u sam koncept automobila, a ne kao poseban kulturni projekt koji se financira iz fondova nakon što se netko uspaniči. To je kao da ti lokalna uprava krene naplaćivati poseban porez na to da ti krov ne propadne na glavu dok spavaš, i onda se hvali kako je osigurala sigurnost stanovništva. Pa koji se kurac dogodio s osnovnom infrastrukturnom logikom?

Ovdje se ne radi o nekom grandioznom projektu obnove luke ili izgradnje pametnog gradskog sustava. Riječ je o tome da se zemlja i kamenje drže gdje jesu, umjesto da se pokrenu niz padinu prema ljudima koji su došli na kupanje. To je najosnovnija, najprimitivnija razina održavanja javne infrastrukture: spriječiti da priroda ubije ljude na javnom prostoru koji je, pretpostavlja se, već odobren za korištenje. Činjenica da je za to potrebno izdvojiti 60.000 eura iz nekog fonda, da se potpiše ugovor o sufinanciranju, da se angažira Upravni odjel za komunalni sustav i promet, da se to objavi u vijestima kao neka vrsta dostignuća — to je jebeno tužan komentar na stanje stvari. To je dijagnoza kroničnog zanemarivanja održavanja, gdje se osnovne stvari tretiraju kao izvanredni događaji koji zaslužuju novčane nagrade.

Razmislimo na trenutak o mehanizmu. Netko je, valjda, primijetio da pokos iznad plaže izgleda sumnjivo. Možda je nekom kamenčić pao na suncobran. Zatim je pokrenut proces: procjena, projekt, traženje fondova, natječaj, odabir, ugovor, realizacija. Taj proces košta. Ne samo tih 60.000 eura za materijal i rad, nego i desetci, ako ne i stotine sati administrativnog rada unutar gradske uprave. Svi ti sati, svi ti mailovi, svi ti sastanci, sva ta dokumentacija — sve je to usmjereno na to da se riješi problem koji nikada nije trebao postojati da je održavanje bilo redovito i predvidljivo. To je kao da čekaš da ti auto potpuno crkne na autocesti pa onda zoveš helikopter da te odveze u bolnicu, umjesto da si mijenjao ulje i gume redovito. Samo što je ovdje helikopter bespovratna sredstva iz EU ili državnog proračuna, a svi mi smo pacijenti koji plaćaju zdravstveno.

Gdje je, zapravo, redovni proračun za održavanje gradske infrastrukture? Gdje je stavka 'prevencija odrona i sanacija padina' u godišnjem budžetu Grada Rijeke? Ako je plaža službeno otvorena za javnost, onda je netko preuzeo odgovornost da je ta lokacija sigurna. Ako postoji očiti geološki rizik, zašto se nije djelovalo prije nego je postalo predmetom projekta za kojeg se moraju tražiti posebna sredstva? Odgovor je, naravno, poznat svima koji su ikada imali dodira s javnom upravom: redovni proračuni su često preopterećeni plaćama i rigidnim stavkama, dok je za sve što zahtijeva stvaran rad i intervenciju potrebno tražiti 'projektne sredstva'. To stvara perverzan poticaj: bolje je čekati da se nešto pokvari do te mjere da postaje hitno, jer će tek tada biti moguće dobiti novac za popravak. Preventiva nema glamuroznu liniju u proračunu. Spašavanje od katastrofe ima.

I tako se nalazimo u situaciji gdje se gradonačelnik može fotografirati kako potpisuje ugovor o 'zaštiti građana', a zapravo samo popravlja svoj vlastiti dugogodišnji propust. To je politički ciklus u njegovoj najčišćoj formi: zanemari problem dok ne postane dovoljno velik da može poslužiti kao pozadina za press konferenciju na kojoj se najavljuje rješenje. Rješenje koje, usput, dolazi iz nekog drugog džepa — iz fondova EU ili države — što omogućuje lokalnoj vlasti da kaže: 'Vidite, donosimo vam nove resurse!' Ne, ne donosite. Vi ste jednostavno preusmjerili opće poreze svih građana EU natrag na rješavanje problema koji je nastao zbog vašeg neupravljanja.

Što se tiče tih 60.000 eura, pitanje je koliko će zapravo otići na betonske blokove, čelične mreže i rad, a koliko će nestati u labirintu naručitelja, izvođača i nadzora. Ne kažem da će se netko obogatiti, iako je 60k za građevinski posao na teško pristupačnom terenu više nego skromno. Kažem da je cijeli model neefikasan do bola. Umjesto da grad ima trajno financiran, stručan tim koji kontinuirano nadzire i održava sve gradske padine, obale, kosine i nasipa, mi imamo projektni pristup. Jedna padina, jedan projekt, jedan ugovor, jedna objava. Sljedeću padinu ćemo rješavati za pet godina, kad krene klizanje. To nije upravljanje, to je gašenje požara jednom kad su već svi dimnjaci crni.

A sada, naivno Cunk pitanje koje sve razotkriva: ako je potrebno posebno odobrenje i poseban projekt da bi se osiguralo da se zemlja ne pomiče, što to govori o svim drugim padinama iznad cesta, stambenih zgrada i pješačkih staza za koje nitko nije napisao projekt? Jesmo li sigurni samo na onim mjestima gdje je netko uspio ispuniti zahtjevnu papirologiju? Je li sigurnost građana postala funkcija administrativne spretnosti službenika, a ne inženjerske prakse? Čini se da je odgovor 'da'. Živimo u sustavu gdje se opasnost od prirodnog odrona tretira ne kao stalni rizik koji se upravlja, nego kao prilika za podnošenje zahtjeva za bespovratna sredstva.

I tako će, nakon što se ova padina sanira, svi biti zadovoljni. Građani će biti sigurniji na plaži Grčevo. Lokalna vlast će imati jedan završeni projekt za pokazati. Upravni odjel će imati potpisan ugovor u dosjeu. A sustav koji je dopustio da se problem uopće razvije ostat će netaknut. Sljedeću krizu ćemo rješavati na potpuno taj način: čekat ćemo da prijeti neposredna opasnost, onda ćemo panično tražiti novac, onda ćemo ga dobiti, onda ćemo ga potrošiti, i onda ćemo slaviti uspjeh. To je upravljanje u stilu 'nakon kiše dolazi kapetan'. Samo što, u ovom slučaju, kapetan dolazi s čekom od šezdeset tisuća eura i vijestima na portalu, a kiša je već odnijela pola brda.

Za kraj, jedna Bourdain metafora: održavanje grada je kao održavanje dobrog restorana. Ne možeš čekati da se kupci otruju pa onda tražiti hitni kredit za renoviranje kuhinje. Moras svaki dan čistiti odvod, mijenjati ulje, provjeravati frižidere. Ako to ne radiš, propadaš. Nažalost, u javnoj upravi nema kupaca koji će otići i nikad se ne vratiti. Ima samo građana koji nemaju drugi izbor. I tako restoran posluje vječno, poslužujući umjesto toksinama, svojevrsnu hranu za razmišljanje: da li je sigurnost na plaži luksuz koji se mora posebno financirati, ili temeljno pravo koje se podrazumijeva? Izgleda da znamo odgovor. I košta točno šezdeset tisuća eura po pokosu.

Izvor: fiuman.hr

Izvor: www.fiuman.hr

Izvor: www.fiuman.hr