Ministar turizma pozvao ugostitelje da spuste cijene

Evo jednog od onih trenutaka kad se politika i ekonomija sudare u glavi čovjeka koji očito nikad nije držao štek u rukama, a kamoli pokušao izračunati maržu na crnom vinu koje je uvezao po cijeni koja raste brže od razine mora na splitskoj Rivi. Ministar izlazi pred kamere, slatko se smiješi i kaže: “Ljudi, spustite cijene za deset do dvadeset posto.” I to je to. Kao da je cijena pizze stvar dobrog ukusa, a ne matematike koja uključuje najam, struju, radnike koje nitko neće platiti manje od tisuću eura i maržu distributera koji je već u startu stavio svojih trideset posto na svaku bocu maslinova ulja. Apel. Jebeni apel. U zemlji u kojoj se apeli poštuju otprilike koliko i prometni znakovi na Jadranskoj magistrali u kolovozu.

Ako netko misli da će ugostitelj na Rivi, koji plaća kiriju od deset tisuća eura mjesečno, čuti ministra i reći “aha, pa dobro, spustit ću cijenu kave na euro i po iz ljubavi prema domovini”, taj živi u svijetu u kojem su i stanovi na Kantridi dvije tisuće eura po kvadratu. Problem nije u tome što je ministar glup — glupih ministara smo imali i imat ćemo ih još, to je hrvatska tradicija koja se prenosi s koljena na koljeno kao recept za soparnik. Problem je u tome što ministar očito misli da je turizam stvar dobre volje, a ne egzistencije. Kao da je cijela obala jedan veliki pučki dobrovoljni domaćin koji će, eto, iz čista mira, smanjiti cijene jer je ministar tako lijepo zamolio. Pas mater.

Ali hajmo malo dublje. Jer ovo nije priča o pohlepnim ugostiteljima koji su digli cijene na petnaest eura za pizzu koja je prije pet godina koštala sedam. Ovo je priča o lancu koji je pukao na svakom spoju. Distributeri su digli cijene jer su i njima digli cijene. Dobavljači su digli cijene jer su poskupjeli gorivo, struja, gnojivo, transport. Država je digla PDV, digla je trošarine, digla je sve što se digti dalo. I sad netko očekuje da ugostitelj, koji je na kraju tog lanca, preuzme cijeli teret na svoja leđa i još se nasmije dok poslužuje kavu. Koji kurac. To nije apel, to je presipanje odgovornosti s onih koji su stvarno digli cijene na one koji su samo prenijeli račun.

I sad dolazimo do onog najljepšeg dijela — ministar je apelirao. Neće donijeti zakon, neće ograničiti marže distributerima, neće subvencionirati najam, neće smanjiti PDV na ugostiteljstvo. Samo je apelirao. To je kao da u IT-u kažeš klijentu “molim te, plati mi fakturu jer si fin čovjek”. Ne funkcionira. Nikad nije funkcioniralo. I nikad neće. Apel je politički kozmetički zahvat kojim se poručuje “ja sam nešto napravio, e sad je na vama”. A istina je da nije napravio ništa. Samo je izašao pred kamere i rekao nešto što zvuči lijepo, a ne znači ništa.

Podsjeća me na one dane u devedesetima kad su ljudi dolazili u Kvarner Net i pitali zašto je internet spor. Pa eto, zato što je infrastruktura onakva kakva jest, zato što troškovi rastu, zato što netko mora platiti kabel od Rijeke do Zagreba. Isto je i ovdje. Netko mora platiti račun. A ugostitelji su na kraju tog lanca, s maržom koja je tanja od kore na zagorskom štruklama. I sad im netko kaže “spustite cijene” kao da je to stvar izbora. Nije. To je stvar preživljavanja. Ako spuste cijene, neki od njih neće preživjeti sezonu. Ako ne spuste, preživjet će, ali će ih mediji i političari linčovati kao pohlepne zvijeri koje uništavaju hrvatski turizam.

A najbolji dio? Turisti ne dolaze zbog cijene pizze. Dolaze zbog mora, zbog sunca, zbog atmosfere. Ako je pizza skupa, neće jesti pizzu. Jest će burek iz pekare. Ili će otići u Crnu Goru, koja je jeftinija, ili u Grčku, koja ima bolji omjer cijene i kvalitete. Problem hrvatskog turizma nije u cijeni pizze na Rivi. Problem je u tome što je cijeli model turizma baziran na ekstrakciji, a ne na održivosti. Digni cijenu, izvadi što više možeš u tri mjeseca, i bok. I ministar to zna. Ali apel je lakši nego reforma.

Jedina stvar koja bi stvarno pomogla je smanjenje poreznog opterećenja, regulacija marži u lancu opskrbe, i ozbiljna investicija u infrastrukturu koja bi smanjila troškove poslovanja. Ali to je teško. To zahtijeva zakone, pregovore, novac. Apel ne košta ništa. Apel je savršen potez za političara koji želi izgledati kao da nešto radi, a zapravo samo premješta vrući krumpir s ministarstva na leđa ugostitelja. I to je ono što je stvarno jebeno. Ne pohlepa ugostitelja. Nego kukavičluk sustava koji ne želi priznati da je sam stvorio uvjete u kojima je pizza od petnaest eura logična posljedica, a ne izbor.

Ako ministar stvarno želi pomoći turizmu, neka smanji PDV na ugostiteljstvo na deset posto. Neka subvencionira najam za one koji drže cijene ispod nekog praga. Neka uvede regulaciju marži za osnovne namirnice u ugostiteljstvu. Neka napravi bilo što osim apela. Jer apel je poruka nemoći. Poruka da sustav ne funkcionira, ali da ćemo se praviti da funkcionira dok netko drugi ne riješi problem. A taj netko drugi, naravno, nikad neće riješiti. Jer nema apela koji bi natjerao distributera da smanji cijenu brašna, ili stanodavca da smanji kiriju, ili državu da smanji porez.

I tako će opet doći sezona. I opet će pizza koštati petnaest eura. I opet će turisti gunđati. I opet će ministar izaći pred kamere i apelirati. I sve će biti isto. Jer u Hrvatskoj se problemi ne rješavaju. Oni se apeliraju. I to je jedina konstanta u ovom lancu gluposti. Apel je novi hrvatski nacionalni sport. I u njemu smo, jebote, prvaci svijeta.

Izvor: riportal.net.hr