Rezanje lanaca na plaži

Plaža se vraća narodu, kako to već ide u zemlji gdje je narod apstraktan pojam, a stvarni vlasnici imaju bolje odvjetnike. Jedan čovjek s rezačem za lance i kamerama odlučio je napraviti ono što bi institucije trebale raditi svaki dan — osloboditi javno dobro od privatne okupacije. I sad smo u situaciji da je heroj netko tko je prerezao par lokota, a ne inspekcija koja je trebala spriječiti da ti lokoti uopće budu postavljeni.

Pedeset godina privatizacije obale, trideset godina uvjeravanja da je turizam naša budućnost, petnaest godina šutnje dok su se plaže ograđivale — a sad jedan tip s alatom iz kućne radinosti radi posao države. To je jebena Hrvatska u malom: institucije spavaju, građani se bude s rezačima u rukama, a mediji pišu o tome kao o izvanrednoj vijesti, umjesto o sramoti sustava koji je to dopustio.

Pravni okvir je kristalno jasan. Zakon o pomorskom dobru, Zakon o prostornom uređenju, more direktiva i uredbi — svi kažu isto: obala je javno dobro, pristup moru je neotuđivo pravo svakog građanina. Ali pravo u Hrvatskoj ima čudnu osobinu da se savija pod pritiskom novca, veza i lokalnih moćnika. Hilton nije sam odlučio ograditi plažu. Netko je gledao, netko je znao, netko je šutio.

Pitaj prosječnog Riječanina što misli o ograđivanju plaža i dobit ćeš monolog o tome kako su svi taj, kako se ništa ne mijenja, kako je to normalno. I u pravu je. Normalno je da hotel pet zvjezdica uzme komad obale i ogradi ga. Normalno je da inspekcije ne rade svoj posao. Normalno je da jedini koji reagira je političar s rezačem i ekipom novinara. Apsolutno normalno. Koji kurac.

Ako pogledaš strukturu vlasništva nad hrvatskom obalom, dobit ćeš mapu moći koja se ne razlikuje puno od feudalnih odnosa. Nekad su to bili kašteli i vlastelinstva, danas su to hoteli, marine i apartmanska naselja. Promijenila se terminologija, ali suština je ista: netko ima pristup, netko nema. I to nije slučajno. To je rezultat sustavnog propusta, namjernog ignoriranja i tihe kolaboracije lokalnih vlasti s investitorima.

Tehnički gledano, ograđivanje plaže je relativno jednostavno. Postaviš nekoliko betonskih stupova, razvučeš lance, staviš lokote i — eto ti privatne plaže. Niti jedna od tih konstrukcija nije izdržala pravni test, ali to ne smeta dok ih nitko ne testira. Dok ne dođe netko tko će uzeti rezač u ruke i pokazati da je sila, u ovom slučaju fizička, jedini jezik koji prepoznaju.

Cijela ova priča ima jedan fascinantan sloj koji se rijetko spominje: apsurd da u zemlji s najdužom obalom na Jadranu moraš imati sreće da dođeš do mora bez da platiš ili se popneš preko ograde. Norveška ima Allemannsretten, zakonsko pravo svakog čovjeka na pristup prirodi. Hrvatska ima Allemannsretten na papiru i lokote na terenu.

Rezanje lanaca je simbolički čin koji je mnogo važniji od svojih fizičkih posljedica. Lokoti će se vratiti, lance će netko ponovno postaviti, možda čak i jače i neprimjetnije. Ali čin je snimljen, podijeljen, postao je dio lokalnog narativa. I svaki put kad netko prođe pored te plaže i vidi da je otvorena, sjetit će se da je netko nešto napravio. A to je više nego što institucije mogu reći za sebe.

Model koji funkcionira u Hrvatskoj je jednostavan: prvo uzmeš, pa pitaš, pa čekaš da netko reagira, pa se žališ, pa izgubiš, pa platiš kaznu koja je manja od profita koji si ostvario dok si uzimao. To nije samo biznis plan, to je nacionalni sport. Igra se po pravilima koje je postavio sustav koji kažnjava one koji reagiraju, a nagrađuje one koji uzimaju.

Pogledaj brojke: Hrvatska ima više od šest tisuća kilometara obale, od čega je velik dio u nekom obliku privatiziran. Plaže, uvale, obalni pojasevi — sve je pod nečijom kontrolom. I to nije slučaj prirodne evolucije, to je rezultat sustavnog propusta, namjernog ignoriranja i tihe kolaboracije lokalnih vlasti s investitorima. Svaka ograda je spomenik nečijoj šutnji.

Ironija je da se ovo događa u Rijeci, gradu koji se ponosi svojom progresivnošću i antifašističkom tradicijom. Grad koji je dao svijetu riječku luku, Torpedo, prve radničke organizacije. I sad taj taj grad gleda kako hotel ograđuje plažu, dok lokalni političari obećavaju da će nešto poduzeti. Pas mater.

Rješenje postoji, i nije komplicirano. Trebaš samo dosljednu primjenu zakona, inspekcije koje rade svoj posao i kazne koje su veće od profita od nelegalnog ograđivanja. Ali to bi zahtijevalo da netko u sustavu ima muda stati iza principa, umjesto da se klanja investitorima. A toga, čini se, nema ni u jednom političkom spektru.

Dok čekamo da se sustav probudi, imamo rezače za lance i političare koji ih koriste. To nije rješenje, to je simptom. Simptom društva u kojem je jedini način da dobiješ ono što ti po zakonu pripada — da uzmeš silom. I to je, na kraju, najveća sramota. Ne ograda na plaži, nego činjenica da je jedini način da se ona ukloni bio ovaj.

Plaža je otvorena. Pitanje je koliko dugo. I što ćemo napraviti kad je ponovno zatvore.

Izvor: riportal.net.hr