Nadbiskup bira film

Švedska drama o zboru, duhovnosti i ljudskoj povezanosti. Emotivna, kažu. Baš kao što su emotivne one homilije o zajedništvu koje slušaš dok se u stvarnom životu komunalne firme ne mogu dogovoriti tko će pokositi travu na putu prema Art-kinu. Ali hej, tko smo mi da sudimo o simbolici kad institucija koja propovijeda ljubav prema bližnjemu bira film o ljubavi prema bližnjemu na mjestu koje je doslovno sagrađeno na ljubavi prema publici. To nije ironija. To je branding. E sad, da ne bude zabune — nema ničeg lošeg u tome da netko iz javnog života bira film. Naprotiv, to je jedna od onih rijetkih ideja koje u ovom gradu funkcioniraju bez da netko na polovici projekta ne digne ruke i kaže "nema para, odustajemo". Kino kustosi su dobra stvar jer izvlače ljude izvan njihove filter-bubble preporuke i tjeraju ih da sjednu u mračnu dvoranu i gledaju nešto što nije TikTok. Problem nije u konceptu. Problem je u pitanju koje nitko ne postavlja: zašto baš nadbiskup? Ne zato što je nadbiskup. Zato što je to odabir koji šalje poruku. Poruku da je kultura u Rijeci, gradu koji se ponosi svojom antifašističkom tradicijom i sekularnim identitetom, dovoljno komotna da joj treba blagoslov. I to nije napad na vjeru. Pas mater, ja sam odrastao u vremenu kad se vjeronauk učio u crkvi, a ne u školi, i preživio sam. Ali postoji tanka linija između "grad surađuje s vjerskim institucijama na kulturnom projektu" i "grad kulturno delegira autoritet crkvi". Kino kustos nije politička funkcija. Nije izborna dužnost. Ali tko bira, bira i poruku. Čujte, shvaćam. U svijetu u kojem institucije tone svakim danom dublje u nepovrat, svaka suradnja koja donosi ljude u kino je dobra suradnja. Crkva ima infrastrukturu, ima zajednicu, ima medijsku vidljivost. Art-kino ima dvoranu i program. To je win-win na papiru. Ali na terenu, u gradu gdje se svake godine vodi rat oko toga hoće li se na Korzu postaviti jaslice ili ne, odabir nadbiskupa za kustosa u mjesecu posvećenom svetom Vidu nije neutralan odabir. To je potez. I to potez koji govori: "Evo, možemo i ovako, bez svađe." I stvarno, bez svađe. Jer nitko se neće svađati. Nitko neće reći: "Zašto nadbiskup, a ne primjerice netko iz udruge koja se bavi ljudskim pravima ili netko od onih ljudi koji su desetljećima vodili Art-kino dok je bilo u podrumu i nije imalo ni grijanje?" Zato što je to nepristojno pitanje. A naša je kultura postala toliko krhka da se bojimo postavljati nepristojna pitanja. Radije ćemo klimnuti glavom i reći "lijepa gesta" nego pitati "čija je ovo agenda". Švedska drama "Kao u raju" govori o zboru, o glazbi, o ljudima koji kroz pjesmu pronalaze zajedništvo. To je, na neki način, savršen izbor za nekoga tko cijeli život provodi u instituciji koja se bavi zajedništvom kroz ritual. Ali evo što je zanimljivo: u tom filmu, zajedništvo se ne postiže kroz hijerarhiju. Ne kroz propovijed s oltara. Postiže se kroz kaos, kroz nesavršenost, kroz to da ljudi koji ne znaju pjevati zajedno stvaraju nešto što je, na kraju, ljepše od savršenog zbora. To je film o ljudskoj nedovršenosti. A institucije, bilo crkvene bilo gradske, mrze nedovršenost. One vole gotove proizvode, gotove poruke, gotove narative. I zato je ovo, , jebeno dobar odabir. Ne zato što je nadbiskup izabrao film. Zato što je film, ako ga itko stvarno pogleda, možda najbolja kritika institucija koje su ga izabrale. Jer film poručuje: ne treba ti savršeni zbor da bi napravio nešto predivno. Treba ti samo hrabrost da budeš nesavršen. A to je poruka koja vrijedi i za crkvu i za grad i za svaku drugu instituciju koja misli da ima monopol na istinu. Ali hej, to je samo film. A filmovi, kao i propovijedi, često prođu pored nas dok mi razmišljamo o tome hoćemo li uzeti kokice.

Izvor: riportal.net.hr