Nestanak djeteta i tišina koja ga prati

Pedeset i pet godina u IT-u, trideset godina otkako sam Kvarner Net vukao bakrenim paricama koje su škripale pod teretom modema, i još uvijek me najviše zaboli kad vidim koliko brzo informacija postane buka. Gabriela Holod, petnaest godina, nestala iz Viškova prije nekoliko dana, i dok ovo pišem — tko zna gdje je. Nije u pitanju tehnologija. Nije u pitanju algoritam. U pitanju je činjenica da je ljudski život, pogotovo onaj mlad i nezaštićen, još uvijek najkrhkija stvar koju smo ikad dizajnirali, a mi ga tretiramo kao grešku u sustavu koju ćemo popraviti kad stignemo.

Nestanak djeteta nije vijest. Vijest je kad ga nađu. Ovo je stanje iščekivanja koje jede iznutra, onaj osjećaj kad sjedneš u auto i kreneš u krug po kvartu, iako znaš da policija ima bolje resurse od tvojih očiju. Ali ne možeš sjedit doma. Jer što ako je baš tvoj pogled onaj koji će je locirati? Što ako je baš tvoja ruta ona kojom je prošla? To je primitivni instinkt koji je stariji od bilo kojeg servera, stariji od bilo kojeg protokola, i koji nas čini ljudima usprkos svim dokazima da smo sve samo ne to.

Gabriela je rođena 2011. godine. To znači da je cijeli život provela u svijetu u kojem je internet normalan koliko i struja. Rodila se u Zagrebu, ali boravi u Viškovu — mjestu koje je dovoljno blizu Rijeke da osjetiš more, a dovoljno daleko da ti se učini da si negdje drugdje. I eto je, eto je nestala s adrese, eto je otišla u smjeru koji nitko ne zna. I sad mi sjedimo za tipkovnicama i pišemo o tome, dijelimo po društvenim mrežama, lajkamo objave, i mislimo da smo time nešto riješili.

Nismo.

Policija traga, to je njihov posao. Nacionalna evidencija nestalih osoba ima podatke, to je njihov alat. Ali iza tih podataka stoji djevojčica koja je možda uplašena, možda ljuta, možda u krivom društvu, možda jednostavno izgubljena u svijetu koji joj nije dao dovoljno razloga da ostane tamo gdje je bila. Petnaest godina je dovoljno da znaš što ne želiš, a nedovoljno da znaš što želiš. To je dob u kojoj svaki odlazak iz kuće može biti bijeg, a svaki bijeg može biti traženje nečega što ne postoji.

I sad dolazimo do dijela koji me jebeno živcira. Dolazimo do onih koji će ispod objave napisati "sigurno je pobjegla s dečkom" ili "tinejdžeri su danas takvi" ili "roditelji neka gledaju što im djeca rade". Koji kurac, ljudi? Dijete je nestalo. Nije pobjeglo od domaće zadaće. Nije se sakrilo u ormar. Nestalo je. To je riječ koja nosi težinu koju ne možete zamisliti dok vam se ne dogodi, i kad vam se dogodi, shvatite da je sav vaš pametni grad, sve kamere, svi senzori, sva tehnologija koju smo izgradili — samo kulisa za ono što je zapravo važno: da netko dođe kući živ i zdrav.

Viškovo nije veliko. Nije ni malo. Ima svoje ulice, svoje kvartove, svoje kutke u kojima se djeca skupljaju i svoje kutke u kojima se ne skupljaju. Gabriela se udaljila s adrese i više je nema. To je sve što znamo. A ono što ne znamo puno je veće i teže i gluplje, jer neznanje u ovom slučaju nije blaženstvo — neznanje je pakao u kojem svaka minuta traje kao sat, a svaki sat kao dan.

Tehnologija je trebala riješiti ovakve stvari. Trebala je napraviti svijet u kojem se djeca ne gube, u kojem ih pronađemo prije nego što itko shvati da su nestala. Imamo satelite koji vide tvoju kosu s orbite, imamo algoritme koji znaju što ćeš kupiti prije nego što ti padne na pamet, imamo baze podataka koje pamte svaki tvoj korak — ali kad treba naći jedno petnaestogodišnje tijelo na području od nekoliko kvadratnih kilometara, odjednom smo svi nijemi, slijepi i bespomoćni.

Nije kriv sustav. Nije kriva policija. Nije kriva tehnologija. Kriv je trenutak u kojem shvatiš da su svi ti alati samo produžeci tvoje nemoći. Možeš imati najbolji server na svijetu, najbržu vezu, najpametniji AI — i dalje ne znaš gdje je Gabriela. I dalje sjediš i čekaš vijest koja će, nadaj se, donijeti olakšanje, a ne još jednu noć bez sna.

Ako je vidiš, javi. Ako znaš bilo što, javi. Nije pametno. Nije cool. Nije "ne želim se miješati". Jebeno javi. Jer ovo nije teorija zavjere, nije politički komentar, nije analiza tržišta — ovo je djevojčica koja bi trebala biti doma, u svom krevetu, s mobitelom u ruci i bezbrižnošću na licu. I dok ovo čitaš, netko negdje možda vidi nešto što bi moglo pomoći. A ti ćeš proći pored toga jer misliš da nije tvoj problem.

Je!

Izvor: riportal.net.hr