Nuklearni otpad je problem koji smo odlučili riješiti tako što smo ga gurnuli pod tepih i nadali se...

Pedeset godina smo gradili reaktore, proizvodili struju i uvjeravali sebe da je problem skladištenja otpada nešto što će riješiti buduće generacije s naprednijom tehnologijom. Kao kad ostaviš hrpu prljavog suđa u sudoperu s obrazloženjem da ćeš sutra kupiti bolji deterdžent. Samo što ovaj deterdžent košta stotine milijardi dolara, a rok trajanja mu se mjeri u tisućljećima.

Tehnološki divovi koji su izgradili carstva na oblacima i softveru sad su shvatili da njihovi oblaci zapravo trebaju struju. I to ne bilo kakvu struju — trebaju im gigavati 24/7, bez prekida, po cijeni koja neće izazvati srčani udar kod dioničara. Nuklearna energija miriše na spas: stabilna, snažna, nula ugljika. Samo što miriše i na ono drugo.

Jer nuklearna energija nije samo pitanje paljenja reaktora i gledanja kako se turbine vrte. To je pitanje onoga što ostane kad turbine stanu. A ono što ostane nije ljubazno. Nije zaboravno. I ne nestaje za tri godine, tri desetljeća ili tri stoljeća. Govorimo o stvarima koje će biti opasne duže nego što itko od nas može pojmiti. Duže nego što postoji pisana povijest. Duže nego što postoje države koje su te reaktore gradile.

I sad se te iste kompanije, koje su navikle da svaki problem ima softversko rješenje, suočavaju s problemom koji se ne da zakrpati zakrpom. Ne možeš deployati update za poluživot plutonija. Ne možeš refaktorirati geološku stabilnost skladišta. Ne možeš skalirati sigurnosne mjere za deset tisuća godina horizontalno.

Ljudi koji su proveli karijere optimizirajući vrijeme učitavanja web stranica sad moraju razmišljati o vremenu koje premašuje postojanje svih civilizacija koje su ikad živjele na ovom planetu. I to nije samo tehnički problem. To je problem civilizacijske odgovornosti koji se ne da riješiti s više GPU-a.

Jer stvar je u ovome: kad gradiš nuklearnu elektranu, ne potpisuješ ugovor na dvadeset godina. Potpisuješ ugovor koji traje dok se zadnji atom ne raspadne. A taj trenutak je toliko daleko da su ljudi koji će ga dočekati vjerojatno druga vrsta. Ako uopće postoje.

I tu dolazimo do ključnog pitanja koje nitko ne želi postaviti naglas: tko će čuvati to smeće za petsto godina? Koja država? Koja kompanija? Koja institucija? Jer povijest nas uči da se države raspadaju, kompanije bankrotiraju, a institucije zaboravljaju. Sjećaš se one švicarske banke koja je čuvala novac Židova iz Drugog svjetskog rata? Eto. I to je bilo samo osamdeset godina.

A mi govorimo o desecima tisuća godina.

Tehnološke kompanije su sad u fazi medenog mjeseca s nuklearnom energijom. Sastanci su puni optimizma, prezentacije pune grafova koji padaju, ruke se rukuju. Nitko ne spominje ono što dolazi poslije. Jer u kulturi koja živi od kvartalnih izvještaja i godišnjih ciljeva, pitanje "što će biti za deset tisuća godina" zvuči kao loš vic.

Nije vic. To je pitanje koje će netko morati odgovoriti. I što duže čekamo, to će odgovor biti skuplji. Ne u dolarima — u ljudskim životima, u zagađenoj vodi, u zemlji koju nitko neće smjeti koristiti.

Jer nuklearni otpad nije kao ostalo smeće. Ne možeš ga reciklirati u nešto korisno, ne možeš ga spaliti, ne možeš ga zakopati u dvorištu i nadati se da će ga kiša ikati. On je tu. Zauvijek. Ili barem onoliko dugo koliko "zauvijek" znači u ljudskim okvirima.

I dok se tehnološke kompanije bore za svaki megavat, dok grade nove reaktore i obećavaju čistu energiju, negdje u pustinji Nevade, u finskim stijenama, u ruskim planinama, leže kutije s otpadom koje čekaju da netko smisli plan. Plan koji traje dulje od bilo kojeg poslovnog plana u povijesti. Plan koji zahtijeva kontinuitet svijesti kakav ljudska civilizacija nikad nije demonstrirala.

A mi smo tu gdje jesmo: s hrpom novih reaktora na vidiku, s istom starom hrpom neriješenog smeća, i s nadom da će netko pametniji smisliti rješenje. Baš kao što smo se nadali i prije pedeset godina.

Jedina razlika je u tome što sad imamo više smeća. Više reaktora. Više kompanija koje žele struju. I isto toliko malo volje da se suočimo s onim što ostaje kad se svjetla ugase.

Nuklearna energija je odlična stvar. Čista, snažna, pouzdana. Ali kao i svaka dobra stvar, dolazi s cijenom. I tu cijenu ne plaćamo mi. Plaćaju je oni koji će doći poslije. Naša djeca. Njihova djeca. I tako redom, sve dok se zadnji izotop ne umori.

Ako misliš da je to fer, probaj zamisliti da ti netko ostavi stanarinu za idućih deset tisuća godina i kaže: "Sretno, javi se kad platiš."

To je nuklearni otpad. Račun koji smo ostavili budućnosti. I sad, kad su došle tehnološke kompanije s novim apetitima, možda je napokon vrijeme da ga platimo. Ili barem da prestanemo trošiti kao da ga nema.

Izvor: technologyreview.com