Omišalj je dobio 180 metara nove ceste

Ali nemojmo se sprdati. Jer iza tih 180 metara stoji višefazni projekt, planiranje, budžetiranje, vjerojatno tri natječaja, jedan poništeni natječaj, jedna žalba, dva produženja roka i na kraju — svečano otvorenje s kavom i kolačima. To je hrvatski put. Svaki metar asfalta ovdje je politički čin, dokument, zapisnik, odobrenje i blagoslov biskupa. U normalnim zemljama ceste se grade. Ovdje se one događaju. Kao pomrčina Sunca. Rijetko, spektakularno, i svi izađu na balkon da vide. I onda se vrate unutra i čekaju sljedeću za dvadeset godina.

Ono što je zanimljivo nije sama cesta — cesta je u redu, asfalt je crn, rubnjaci su bijeli, vjerojatno su i kanalizaciju sredili, što je uvijek plus za turističku sezonu kad njemački turist pita zašto mu smrdi ispod apartmana. Zanimljivo je ono što ta cesta predstavlja. Jer Omišalj nije bilo koje mjesto. Omišalj je industrijsko-turistički hibrid, mjesto gdje se LNG terminal rukuje s hotelima, gdje kamioni voze pored ležaljki, i gdje lokalna zajednica živi u vječnom balansu između "daj investicije" i "ne diraj mi krizanteme". I u tom kontekstu, urediti 180 metara ceste od Križa do Rive nije samo komunalni rad — to je poruka. Poruka da netko misli na svakodnevni život. Da se ne gradi samo infrastruktura za industriju, nego i za ljude koji tamo žive. I to je, jebote, rijetkost.

Jer u Hrvatskoj smo navikli na suprotno. Navikli smo na projekte koji su grandiozni na papiru, a u stvarnosti su tri stupića i jedna klupa koja se ljulja. Navikli smo na najave "pametnih gradova" koji se svode na to da su u općini instalirali WiFi na trgu i sad misle da su Singapur. Navikli smo na EU fondove koji su otišli u konzaltinge, studije izvodljivosti i dokumentaciju koja je deblja od telefonskog imenika, a na terenu se ništa ne pomiče. I zato, kad netko stvarno napravi 180 metara ceste — od početka do kraja, s asfaltom, kanalizacijom i rasvjetom — to je vijest. Jer je iznimka. Jer je pravilo da se ovakve stvari rade na pola. Da se asfaltira do prve kuće, a dalje je makadam. Da se obeća biciklistička staza, a ispadne linija na asfaltu koja vodi u grmlje.

Ovo je, dakle, jedan od onih rijetkih trenutaka kad treba reći: svaka čast. Općina je odradila posao. Višefazni projekt je dovršen. Cesta je cijela. Nema više rupe na pola puta koja čeka sljedeću izbornu godinu. Nema "privremenog rješenja" koje traje desetljeće. I to je, u hrvatskim okvirima, dostignuće. Kao da si u firmi koja redovito kasni s plaćama i jednom isplati na vrijeme — čestitaš, ali pitaš se zašto to nije standard.

I tu dolazimo do one stvari koja me, kao nekoga tko je proveo život u IT-u, uvijek iznova iznenadi. U tech industriji, 180 metara je ništa. To je duljina kabela koji baciš da spojiš dva switcha. To je udaljenost koju prijeđeš dok testiraš ping između servera. U građevini, 180 metara je mjesec dana rada, par ljudi, bager i kamion asfalta. To nije projekt za koji treba Nobelova nagrada. Ali u hrvatskoj javnoj upravi, to je maraton. To je višegodišnji proces koji uključuje projektnu dokumentaciju, građevinsku dozvolu, javnu nabavu, izvođača, nadzor, primopredaju i na kraju — objavu na portalu. I to je problem.

Problem nije u tome što je cesta napravljena. Problem je u tome što je to iznimka. Što je normalno u ostatku svijeta ovdje događaj. I dok se mi veselimo 180 metara asfalta, negdje u Nizozemskoj su u istom danu asfaltirali 180 kilometara, postavili semafore, posadili drveće i otišli doma na pivo. Razlika nije u novcu. Razlika je u kulturi. U kulturi planiranja, izvođenja i odgovornosti. U kulturi gdje se projekt ne produljuje jer je izvođaču lakše raditi na tri fronta istovremeno. U kulturi gdje se rok poštuje, a ne koristi kao početna točka za pregovore.

I zato, kad čitam vijest o 180 metara ceste u Omišlju, ne mogu a da ne pomislim: dobro je. Stvarno. Bolje išta nego ništa. Bolje 180 metara nego 0 metara. Bolje da je netko sredio Križ – Rivu nego da je ostavio da se raspada. Ali nemojmo se zavaravati. Ovo nije priča o uspjehu. Ovo je priča o tome kako smo spustili ljestvicu toliko nisko da je asfaltiranje sporedne ulice postalo nacionalni događaj. I dok se smijemo i pijemo kavu na otvorenju, negdje u pozadini, stari magistralni putovi, škole, bolnice i vodovodi čekaju svojih 180 metara. I čekat će. Jer u Hrvatskoj se ništa ne događa brzo. Osim kad je riječ o podizanju cijena. To uvijek stigne na vrijeme.

Izvor: fiuman.hr