Optužnica za smrt u centru Rijeke

Kad ti 24-godišnjak iz centra grada postane optužen za teško ubojstvo, nešto u sistemu je puklo davno prije nego je policija ušla u stan. Ne pričamo o prometnoj nesreći ili pijanoj tučnjavi ispred birtije. Pričamo o 22-godišnjoj Romini V. koja je mrtva u stanu u središtu Rijeke, a Fran Brnelić, 24-godišnjak, sada čeka suđenje za članak 111. stavak — što god to značilo u papirima tužiteljstva. Nije drago. Nije slučajno. Nije greška u sustavu koji bi trebao štititi. To je kraj ceste koja je počela negdje puno ranije, s prvim znakovima koje nitko nije htio vidjeti ili je svatko mislio da će netko drugi reagirati.

Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci podiglo je optužnicu, i to je formalni korak koji bi trebao dati nadu da pravda funkcionira. Ali koji kurac vrijedi optužnica kad je djevojka mrtva? Koji kurac vrijedi paragraf kad su roditelji ostali bez kćeri, prijatelji bez osmijeha, a grad bez jedne mlade osobe koja je imala cijeli život ispred sebe? Tužiteljstvo je odradilo svoj posao — istraga je provedena, dokazi su prikupljeni, i sada slijedi sudski proces. To je ono što sustav radi. Ali sustav ne radi ono što bi trebao — spriječiti da se takve stvari dogode. Jer svaki put kad pročitaš ovakvu vijest, pitaš se: koji signali su ignorirani? Koje prijave su ostale u ladici? Koji su se ljudi pravili da ne vide ono što je bilo očito?

Naravno, ne znamo detalje. Ne znamo što se točno dogodilo u tom stanu u centru Rijeke krajem prošle godine, i nije naš posao da nagađamo. Naš posao je da prepoznamo obrazac. Jer ovakve vijesti nisu izolirani incidenti — one su simptom nečeg dubljeg. Nasilje nad ženama u Hrvatskoj nije iznimka, to je konstanta. Brojke su tu, crne i hladne kao beton na Korzu u 4 ujutro: svake godine desetine ubijenih, stotine prebijenih, tisuće prijavljenih, a nebrojeno neprijavljenih. I svaki put se čuje taj refren: "Nismo mogli vjerovati, bio je tako fin dečko, nikad nije pokazivao znakove." Jebote, koji znakovi su trebali? Tko je trebao reagirati?

Policija je reagirala nakon što je tijelo pronađeno. To je njihov posao — doći kad je već kasno. Tužiteljstvo je podiglo optužnicu — to je njihov posao — procesuirati nakon što je šteta napravljena. Sud će donijeti presudu — to je njegov posao — kazniti počinitelja. Ali tko radi posao prije nego što se dogodi ubojstvo? Tko detektira prijetnju prije nego što postane tragedija? Tko izvlači žrtvu iz stana prije nego što postane mrtva? U Hrvatskoj, odgovor je: nitko. Ili bolje rečeno, svi su preopterećeni, nedovoljno plaćeni, i sustav je toliko spor i glomazan da je lakše čekati da se nešto dogodi pa onda reagirati. Jer reagiranje je vidljivo. Preventiva je nevidljiva. I zato nitko ne dobiva unapređenje za sprječavanje ubojstva, ali dobiva za rješavanje slučaja.

Rijeka je grad od 120 tisuća ljudi, otprilike. Grad u kojem se svi poznaju, u kojem se vijest širi brže od službenog priopćenja. I u takvom gradu, kad se dogodi ovakva stvar, pitanje nije samo "kako", nego "zašto nitko nije vidio". Jer u maloj sredini, svi vide sve. Susjedi čuju svađu. Prijatelji primijete modrice. Kolege vide promjenu ponašanja. Ali nitko ne zove policiju jer "nije naš posao" ili "ne želimo se miješati" ili "sigurno će netko drugi". I tako, od tisuću malih ignoriranja, nastane jedna velika tragedija. Nije to samo propust pojedinca. To je propust čitavog društva koje je normaliziralo šutnju.

I onda dođe optužnica. I mediji napišu članak. I ljudi komentiraju na portalima: "Nadam se da će dobiti doživotnu." "Ovakve treba strijeljati." "Sustav je kriv." I svi su ljuti, i svi su tužni, i svi se slažu da je to strašno. I za tjedan dana, nitko neće više pričati o ovome. I za mjesec dana, bit će nova vijest, novo ubojstvo, novi komentari. I tako u krug, dok ne postaneš imuna na brojke, dok ne prestaneš brojati mrtve djevojke, dok ne pomisliš "jebeno, opet" i prelistaš na sport. To nije cinično, to je ljudski. Mozak se štiti od previše bola. Ali problem je što se društvo ne štiti od previše propusta.

Ne znam što će sud odlučiti. Ne znam hoće li Fran Brnelić dobiti 20 godina, 30, ili će izaći za 10 uz uvjetnu. To nije poanta. Poanta je da je Romina V. mrtva. I da je mogla biti živa da je sustav funkcionirao drugačije. Da su institucije imale alate i volju da interveniraju prije. Da je društvo imalo hrabrosti da prijavi. Da je kultura prestala šutjeti. Ali to su velika "da", i neće se promijeniti preko noći, i neće se promijeniti ovim člankom, i vjerojatno se neće promijeniti ni za 10 godina. Jer mijenjanje sustava je sporo i bolno, a pisanje komentara je brzo i zadovoljavajuće.

I tako ćemo opet čekati sljedeću optužnicu. I sljedeću. I sljedeću. I svaki put ćemo se čuditi. I svaki put ćemo biti iznenađeni. I svaki put ćemo zaboraviti da je jedina konstanta u hrvatskom društvu sposobnost da nas iznenadi ono što se događa svaki put. Romina V. nije prva. Neće biti ni zadnja. A jedino što možemo učiniti je da ne šutimo. Da prijavimo. Da ne čekamo da netko drugi reagira. Jer ako ništa ne promijenimo, optužnica je samo još jedan papir u hrpi papira. A mrtva djevojka je samo još jedna statistika. I to je najgori dio.

Izvor: fiuman.hr