Pedeset i šest godina postoji festival na kojem se pjeva na jeziku koji pola države ne razumije, a...

Direktor festivala je otišao netom prije početka karavane. Ne u smislu "dao otkaz i otišao u mirovinu na Lošinj" — otišao je onako kako se više ne vraća. I sad, umjesto da se festival otkaže, odgodi ili pretvori u online livestream na YouTubeu s 47 gledatelja, ekipa kaže: idemo jače. Upravo onako kako je on htio. Koji kurac, pa to je jedini iskreni poklon koji možeš dati čovjeku koji je posvetio život nečemu — nastaviti njegov posao kao da ga nije nestalo. U svijetu gdje se sve otkazuje zbog kiše, lošeg parkinga ili manjka sponzora, ovo miriše na nešto što je izvan mode: na obavezu prema ideji koja je veća od bilo kojeg pojedinca.

I tu dolazimo do dijela koji boli. Jer u tech industriji, koja je moj svakodnevni kruh, ljudi odlaze svaki dan. Startupi umiru, direktori mijenjaju firme brže nego što mijenjaju iPhone modele, a "naslijeđe" je pojam koji se koristi isključivo za kod koji nitko ne želi dirati. Kad netko ode iz tehnološke kompanije, prva stvar koju naprave je pivot. Druga je rebranding. Treća je gas. Nikad nitko ne kaže: "Idemo još jače, upravo onako kako je on htio." Jer u svijetu venture kapitala i kvartalnih izvještaja, mrtvi direktori su samo još jedna stavka u rubrici "operativni rizik".

A MIK karavana kreće u sedam gradova. Sedam. To je više nego što većina regionalnih festivala ima ukupno izdanja. I svaki put kad stignu u novi grad, netko će sjediti u prvom redu, netko će plakati, netko će pjevati na čakavskom iako inače priča standardnim. I nitko neće pitati za ROI. Nitko neće tražiti KPI. Nitko neće reći: "A gdje je tu skalabilnost?" Jer MIK nije proizvod. MIK je zajednica koja se dvadeset godina prije nego što je riječ "community" postala marketinški buzzword, ponašala kao da je to jedino što vrijedi.

Finale u Crikvenici. Crikvenica, koja nije Rijeka, nije Opatija, nije Poreč. Crikvenica je onaj grad na moru u koji dođeš kad ti je dosta svega i želiš samo jedan dobar riblji restoran i šetnju uz more bez gužve. I eto, upravo tamo, na kraju ljeta, kad su se svi već vratili s godišnjih i počeli gunđati o povratku na posao, održat će se finale festivala koji je stariji od većine ljudi koji će na njemu pjevati. To nije ironija. To je, jebote, jedino istinski lijepo što se događa u kulturnom smislu na ovom prostoru.

I sad bi netko rekao: "Ma to je samo folklor, to nema veze s tehnologijom, s ekonomijom, s budućnošću." A ja kažem: upravo suprotno. Ovo je jedina stvar koja ima veze s održivošću koju propovijedamo u svakoj drugoj powerpoint prezentaciji. Ovdje nema subscription modela. Nema freemium verzije. Nema data mininga. Samo ljudi koji su se dogovorili da će se naći na određenom mjestu u određeno vrijeme i pjevati pjesme koje su njihovi djedovi pjevali, ali s aranžmanima koje su napravili njihovi unuci. To je circular economy u svom najčišćem obliku, samo što umjesto recikliranja plastike recikliraju emocije.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Šezdeset i druga godina. Osamnaest pjesama. Sedam gradova. Jedan direktor koji je otišao, ali nije otišao. I tisuće ljudi koji će doći, sjediti, slušati i — u trenutku kad se refren digne — zaboraviti na sve ono sranje koje im serviraju dnevno kroz ekrane. Jer MIK nije festival. MIK je dokaz da neke stvari opstaju ne zato što su profitabilne, nego zato što su stvarne. A u svijetu gdje se sve pretvara u simulaciju, stvarnost je jedina valuta koja još uvijek vrijedi.

Ako moraš objasniti zašto pedeset i šest godina star festival s osamnaest pjesama na dijalektu ima smisla u 2026. — vjerojatno ga nikad nećeš razumjeti. Ali to je u redu. Dođi u Crikvenicu. Sjedni u zadnji red. Slušaj. I šuti.

Izvor: fiuman.hr