Pijani Riječanin autom udario u vlak, njemu ništa, vlak na popravku

Jedan čovjek, 1,59 promila alkohola u krvi, osobni automobil i teretni vlak. To je recept za nesreću koja u normalnom svijetu završava jednom, a u Hrvatskoj završava ovako: vozač izašao bez ogrebotine, vlak i željeznička infrastruktura na popravku, a sustav koji je trebao spriječiti ovaj scenarij stoji sa strane i gleda kao da je i on popio koju više. Delnice, jučer oko 21.50, mjesto radnje u kojoj je 48-godišnjak s riječkim tablicama odlučio da Andrijin križ, crvena svjetla i činjenica da se prema njemu kreće više tona čelika nisu dovoljan razlog da pritisne kočnicu. Nije. Nije slučajno. Nije greška. To je namjera čovjeka koji je sjeo za volan s 1,59 promila u krvi, što je otprilike triput više od zakonske granice i dovoljno da prosječnom čovjeku zamuti vid, uspori reflekse i ubije svaki osjećaj za procjenu rizika — ali očito nedovoljno da probudi ikakav osjećaj odgovornosti.

Ovo nije vijest. Ovo je statistika koja se ponavlja svaki tjedan na svakom drugom mjestu u Hrvatskoj, s istim obrascima, istim ishodima i istom razinom društvene tolerancije prema ponašanju koje bi u bilo kojem drugom kontekstu bilo nazvano pokušajem ubojstva. Jer kad sjedneš u stroj od tisuću i pol kilograma s alkoholom u krvi koji ti udvostručuje vrijeme reakcije, ti ne voziš — ti ciljaš. Ciljaš na sve što ti se nađe na putu: druge vozače, pješake, bicikliste, drveće, bandere, i u ovom slučaju — vlak. Vlak koji nema mogućnost skrenuti, koji se kreće po tračnicama koje su tu stajale prije nego što je ovaj gospodin uopće dobio vozačku dozvolu, i koji je jedini u cijeloj priči napravio sve kako treba. Vozio je svojim trakom, poštivao signale, nije pio. A sad je na popravku jer se netko odlučio ponašati kao da su zakoni fizike samo preporuka.

A sad dolazi dio koji boli više od same nesreće. Kazneni okvir za ovakvo ponašanje u Hrvatskoj predviđa novčanu kaznu, zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom i, u najgorem slučaju, uvjetnu kaznu zatvora ako je došlo do teških posljedica. Ali što su teške posljedice? U ovom slučaju, netko je udario u vlak. Vlak. Komad željeza koji teški koliko i desetak automobila. Da je vozač udario u pješaka na pješačkom prijelazu s istom količinom alkohola u krvi, vjerojatno bi prošao gotovo isto — platio kaznu, izgubio dozvolu na nekoliko mjeseci i vratio se na cestu čim istekne zabrana. Jer sustav kažnjavanja u Hrvatskoj nije dizajniran da spriječi ponavljanje. Dizajniran je da naplati. Da izda prekršajni nalog, naplati kaznu, stavi pečat na papir i pošalje čovjeka natrag u promet s istim navikama, istim problemom i istom sklonošću da sljedeći put možda neće imati sreće da vlak bude onaj koji će završiti na popravku.

Jer evo što je najgore u cijeloj priči: vlak i stanica jesu na popravku. To je nešto što će netko platiti. HŽ Infrastruktura, Hrvatske željeznice, osiguranje, porezni obveznici — netko će izdvojiti novac da se popravi ono što je jedan čovjek oštetio svojom odlukom da sjedne pijan za volan. A taj čovjek? On će vjerojatno proći s kaznom koja je manja od štete koju je prouzročio, manja od cijene popravka signalizacije na prijelazu, manja od troška angažmana hitnih službi koje su izašle na mjesto nesreće. I manja od vrijednosti života koji je mogao izgubiti — ili uzeti. Jer da je vlak vozio brzinom od 80 kilometara na sat, da je mašinovođa zakasnio s kočenjem za jednu sekundu, da je automobil završio pod kotačima umjesto da se odbio u stranu — ovaj tekst ne bi bio o 1,59 promila i popravku pruge. Bio bi o pogrebu i kaznenoj prijavi za izazivanje prometne nesreće sa smrtnim ishodom.

I tu dolazimo do dijela koji se tiče svih nas. Jer ovaj čovjek nije iznimka. On je pravilo u društvu koje alkohol tretira kao kulturni obrazac, a pijanu vožnju kao nesretni splet okolnosti. Sjećate li se one izjave iz nekog političkog vrha prije nekoliko godina, kad je netko rekao da je "popiti koju" prije vožnje "dio mediteranskog mentaliteta"? To nije bio lapsus. To je bila iskrena izjava nekoga tko je shvatio da u Hrvatskoj možete biti kazneno odgovorni za puno toga, ali ne i za to da ste pijani za volanom — jer to je, bogami, tradicija. Kulturno nasljeđe. Nešto što se prenosi s koljena na koljeno, kao recept za bakalar ili način da se objasni zašto je netko udario u vlak u Delnicama u pola deset navečer.

I dok se vlak popravlja, dok stanica dobiva novu signalizaciju, dok osiguravateljske kuće broje štetu i dok izvješća o nesreći završavaju u arhivi, jedan čovjek će se vratiti na cestu. Vratit će se jer sustav nema mehanizam koji bi ga spriječio da ponovi istu grešku. Nema obaveznog liječenja ovisnosti. Nema doživotnog oduzimanja vozačke dozvole za recidiviste. Nema konfiskacije vozila. Nema kazne koja bi bila proporcionalna riziku koji je ovaj čovjek predstavljao za sve ostale sudionike u prometu. Ima samo još jedan crni križ na statističkoj listi, još jedan broj u godišnjem izvještaju MUP-a, još jedan dokaz da je Hrvatska zemlja u kojoj možete udariti u vlak i proći bolje od vlaka.

Ako se ikad zapitate zašto su hrvatske željeznice u lošem stanju, zašto pruge izgledaju kao da su postavljene u doba Austro-Ugarske i nikad dotaknute, zašto se vozni park obnavlja tempom kojim bi se posramila i prosječna afrička država — evo vam dijela odgovora. Zato što se infrastruktura ne popravlja zato što je stara. Popravlja se zato što je netko udario u nju pijan. I tako u krug, dok jedni grade, drugi ruše, a treći naplaćuju popravke.

Izvor: riportal.net.hr