Polaganje vijenaca u Matuljima

Trideset godina nakon što je sve završilo, i dalje polažemo vijence. Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je ritual koji je postao toliko automatski da bi ga mogao izvoditi i robot — dođi, položi, zapali, okreni se, otiđi. A između ta dva čina, između vijenca i svijeće, stane cijela jedna nacija koja ne zna što bi sa sjećanjem koje je preteško za svakodnevicu, a prelagano da bi ga se riješila. Dan državnosti je, u teoriji, dan kada slavimo činjenicu da postojimo kao država. U praksi, to je dan kada se na grobljima diljem Hrvatske okupe taj ljudi, istim redoslijedom, s istim izrazima lica, i odrade program kao da je riječ o mjesečnoj obvezi prema banci. Nema tu emocije koja nije naučena. Nema suze koja nije viđena. Nema govora koji ne bi mogao napisati ChatGPT s upitom "generiraj domoljubni govor za malu općinu, ton: svečano, trajanje: 3 minute". I to je, u suštini, problem. Jer kad ritual postane važniji od sadržaja, kad je polaganje vijenaca važnije od pitanja što smo s tom državom napravili, onda smo negdje skrenuli. Ne u smislu da smo izdali ideju — to je prejaka riječ za ono što se događa. Skrenuli smo u smislu da smo prestali razmišljati. Vijenac se polaže, svijeća se pali, fotografija se objavi na Facebooku, i eto — obveza je ispunjena. Sutra nas čekaju komunalni problemi, krediti i rasprave o cijeni parkinga. A pitanje koje nitko ne postavlja, ono naivno, Cunkovsko pitanje koje bi razotkrilo cijeli apsurd: ako je ovo dan državnosti, zašto ga provodimo na groblju? Nije li dan državnosti dan kada bi trebali slaviti život? Institucije koje rade. Zakone koji se poštuju. Gospodarstvo koje diše. Umjesto toga, mi slavimo mrtve. I to nije pogrešno — mrtve treba pamtiti, to je ljudska dužnost. Ali ako je cijeli dan državnosti sveden na sjećanje na mrtve, što to govori o živima? Da nemamo što slaviti? Da je vrhunac našeg nacionalnog ponosa činjenica da smo preživjeli? Pogledajmo brojke. Hrvatska ima 3,8 milijuna stanovnika, od čega ih je oko 400 tisuća sudjelovalo u Domovinskom ratu. To je 10 posto populacije. Deset posto ljudi koji su, u jednom trenutku povijesti, odlučili da neće dopustiti da ih se pregazi. I to je herojski. To je vrijedno svakog vijenca, svake svijeće, svake minute šutnje. Ali što je s ostalih 90 posto? Što je s generacijama rođenima nakon 1995.? Njima je Dan državnosti praznik. Slobodan dan. Još jedan datum u kalendaru kad ne moraju u školu ili na posao. I umjesto da im pokažemo što smo izgradili, mi ih vodimo na groblje. Nije čudo da mladi bježe. Jer kad jedina poruka koju šalješ svojoj djeci o državi jest "sjeti se onih koji su umrli za nju", ti im zapravo govoriš da je država mjesto smrti. Da je patriotizam jednak žalosti. Da je ponos isto što i tuga. I to je, u najboljem slučaju, polovična istina. U najgorem, izgovor za nečinjenje. Jer puno je lakše položiti vijenac nego izgraditi školu koja ne smrdi na vlagu. Puno je lakše održati govor na groblju nego riješiti problem odljeva mozgova. Puno je lakše zapaliti svijeću nego natjerati lokalnu samoupravu da transparentno troši proračun. Vijenac košta sto kuna i traje pet minuta. Cesta košta milijune i traje godinama. I eto ti objašnjenja zašto naša politička klasa toliko voli vijence — brzi su, jeftini i fotogenični. Naravno, ne treba sve svesti na cinizam. Ljudi koji su došli na groblje u Matuljima vjerojatno su došli iz iskrenog poštovanja. Iz osjećaja dužnosti. Iz potrebe da se poklone nekome koga su poznavali, tko je bio njihov susjed, njihov prijatelj, njihov brat. I to je lijepo. To je ljudski. To je ono što nas razlikuje od algoritama koji bi, da ih staviš na to mjesto, jednostavno izračunali da je polaganje vijenaca neučinkovit način odavanja počasti i predložili donaciju u humanitarne svrhe. Ali problem je u tome što je to postao standard. Što je polaganje vijenaca postao jedini oblik sjećanja koji poznajemo. Što su nam se kreativnost i inovacija zaustavili na "položili su vijence i zapalili svijeće". To je formula koja se ponavlja na svakoj komemoraciji, na svakom obilježavanju, na svakom datumu koji završava na "dan". I to je, objektivno, jebeno dosadno. Ne dosadno u smislu da je nepoštivanje mrtvih — nije. Dosadno u smislu da je predvidljivo. Da je izgubilo svaku težinu. Da je postalo toliko rutinsko da bi ga mogao izvesti netko tko nema pojma o ratu, o žrtvi, o cijeni slobode. I to je, na neki način, veća uvreda braniteljima nego bilo kakva politička kritika — pretvoriti njihovu žrtvu u proceduru. Jer zamisli da si dao život za nešto, i onda, trideset godina kasnije, tvoje ime se spominje u istom dahu s komunalnim rasporedom. "Prvo polaganje vijenaca, onda sjednica općinskog vijeća, pa ručak." To nije sjećanje. To je kalendarska obveza. I zato je možda vrijeme da prestanemo brojati vijence i počnemo brojati ono što stvarno vrijedi. Koliko je škola izgrađeno. Koliko je mladih ostalo. Koliko je projekata financirano iz EU fondova i koliko ih je propalo u korupcijskim aferama. Jer to je, , jedino što će odrediti hoće li Hrvatska za trideset godina imati ljude koji će polagati vijence ili će ih na groblje doći položiti samo turisti koji su zalutali. Država nije skup mrtvih. Država je skup živih koji su odlučili da imaju zajedničku budućnost. I ako tu budućnost gradimo isključivo na sjećanju na prošlost, bez ikakve vizije što ćemo s onim što smo dobili — onda smo prošli rat da bismo izgubili mir. A to je, pas mater, najgori mogući ishod.

Izvor: fiuman.hr