Primorsko-goranska županija ima najbolji program mršavljenja na svijetu, a ja sam dobio još pet...

Svjetski kongres najboljih sportskih praksi u talijanskom Ascoli Picenu proglasio je program "Gubiš, a dobivaš" vrhunskim primjerom kako javna uprava treba djelovati. To je, naravno, divno. To je kao da ti Netflix kaže da je tvoj način gledanja serija uz čips i pivu najbolja praksa za mentalno zdravlje. Apsurd je toliko gust da se može nožem rezati i servirati na tost. U svijetu gdje industrija wellnessa i "self-improvementa" vrijedi stotine milijardi, gdje Tony Robbins prodaje nadu u ampulama, a Deepak Chopra prodaje magiju u knjigama, najveću nagradu odnio je program iz Rijeke koji ljudima obećava samo da će se osjećati bolje ako se malo pomiču. Koji kurac. Dijagnoza je jednostavna: pacijent, odnosno globalna industrija samopomoći, pati od terminalne komplikacije precijenjenosti. Simptomi uključuju prodaju magle po cijeni zlata, besmislene mantre, i tešku ovisnost o pozitivnom razmišljanju umjesto o pozitivnoj akciji. Liječenje je, prema županijskom receptu, besplatno i uključuje šetnju, razgovor i podršku zajednice. Prognoza za industriju je loša, jer je teško konkurirati nečemu što ne košta ništa, a radi. Pacijent će vjerojatno odbaciti terapiju i nastaviti kupovati čarobne kuglice za manifestaciju bogatstva. Ako je ovo stvarno najbolja praksa na svijetu, što to govori o svijetu? Govori da smo toliko zatrpani kompleksnim rješenjima za jednostavne probleme da smo zaboravili kako izgleda osnova. To je kao da si platio arhitekta milijun eura da ti dizajnira vrhunski pametni dom, a on ti predloži da staviš klupu ispred kuće i sjedneš na nju popodne. Ti bi se naljutio. Rekao bi da te vara. A onda bi shvatio da je klupa možda i bila rješenje za tvoju usamljenost, a ne hologramska soba za meditaciju s AI voditeljem. Cijela Silicijska dolina i njene bezbrojne health-tech startupice rade na tome da ti prodaju skuplju klupe s ugrađenim senzorima za praćenje raspoloženja i pretplatom na analitiku. PGŽ je samo rekao: "Evo klupe. Sjedni." Ne postoji dovoljno ciničnih riječi da se opiše koliko je ovo jednostavno genijalno u usporedbi s sve ono što se danas prodaje kao napredak. Zamislite samo sastanak u nekom venture capital fondu. Mladić u Patagonia majici predstavlja pitch deck za "MindfulMove", aplikaciju koja koristi računaloski vid da analizira tvoju hodografiju tijekom šetnje i daje ti savjete za poboljšanje feng shuija duha. Traži pet milijuna. A s druge strane, u nekoj županijskoj zgradi u Rijeci, netko je napisao projekt na dvije stranice: skupimo ljude, hodajmo, pričajmo, izmjerimo im tlak. Cijena: mrvice iz proračuna. Jedan od ovih pristupa je proglašen najboljim u svijetu, a drugi će vjerojatno dobiti financiranje. Pogodite koji je koji. Ritam našeg vremena je histerija. Sve mora biti disruptivno, skalabilno, transformativno. A onda, usred te buke, neka županijska službenica pokupi nagradu za nešto što je suštinski organizirani druženje. To nije disruptivno. To je ljudsko. I upravo zato disruptira cijeli narativ. Jer kako ćeš na Wall Streetu objasniti da je najbolja investicija u javno zdravlje zapravo socijalni događaj bez cloud integracije? Ne možeš. Zato što to ne možeš pakirati u ETF. Ne možeš tokenizirati. Ne možeš prodati podatke o korisnicima. Možeš samo imati zdravije građane koji manje opterećuju zdravstveni sustav. A to je, na žalost financijera, užasno dosan biznisni model. Ovo je priča o tome kako je prava inovacija često samo pametno vraćanje korijenima, dok se svijet vrti u krug tražeći sljedeću besmislenu kompleksnost. Dok se Apple i Meta utrkuju tko će staviti još jedan ekran između tebe i stvarnog svijeta, neki ljudi u Rijeci su jednostavno izašli van i prošetali. I dobili su nagradu za to. Apsurd je savršen. On je toliko oštar da reže kroz sve naše pretpostavke o tome što znači biti moderan, napredan ili pametan. Dakle, svaka čast. Istinski. U vremenu kada se svaki javni projekt mora opravdati s desetak kpi-jeva i ROI analizom, ovo je pobjeda zdrave pameti nad birokratskom ludnošću. To je pobjeda onoga što stvarno radi, nad onim što samo dobro izgleda na papiru. Budućnost javnog upravljanja, ako ima ikakve nade, neće izgledati kao AI koji piše strategije. Izgledat će kao ljudi koji se jednostavno sastaju i rješavaju stvarne probleme stvarnim, a ne digitalnim, sredstvima. Ova nagrada je mali, sjajni dokaz da to još uvijek može funkcionirati. Čak i ako je, , samo dobra šetnja.

Izvor: riportal.net.hr