Stotinu milijardi eura je cijena za koju bi u bilo kojem drugom poslu dobio neograničenu moć i...

Ta brojka nije metafora. Petnaest milijardi iz Europskog investicijskog fonda, dvanaest iz njemačke WIN inicijative, sedam iz francuskog Tibi programa. To su samo najglasniji čekovi u nizu koji se proteže kroz Bruxelles, Berlin i Pariz, a koji zajedno tvore najambiciozniji, najskuplji i najkompliciraniji pokušaj državnog inženjeringa tehnološkog uspjeha u povijesti kontinenta. Cilj je jasan: stvoriti scaleupe, odnosno firme koje neće samo preživjeti nego dominirati globalnim tržištima. Mehanizam je, kao i uvijek kada se radi o javnom novcu, savršeno logičan na papiru i potpuno apsurdan u praksi. Vlade ulažu u fondove koji ulažu u druge fondove koji onda, u teoriji, ulažu u najpametnije startupove. To je financijski ekvivalent telečeg srca: svaki sloj posrednika treba svoj dio, a krv – odnosno novac – mora proći kroz sve te ventile prije nego što stigne do onoga tko ga treba. Samo što se u ovom slučaju pacijent ne budi.

Problem nije u nedostatku novca. Problem je u tome što se novac pokušava natjerati da teče prema mjestima gdje prirodno ne teče, koristeći kanale koji su dizajnirani za sve drugo osim za brzu, rizičnu i nepredvidivu igru tehnologije. Javni sektor, u svojoj srži, funkcionira na principu izbjegavanja greške. Svaki euro mora biti opravdan, svaki korak dokumentiran, svaki rizik minimiziran. Venture kapital funkcionira na suprotnom principu: prihvaćaš da će devet od deset ulaganja biti potpuni promašaj, u nadi da će deseto vratiti sto puta više. Kada staviš prvi mehanizam da upravlja drugim, dobiješ najgoru moguću kombinaciju: birokraciju koja želi sigurnost, u industriji koja ju nema. Rezultat su fondovi koji ulažu prekasno, u previše sigurne stvari, i koji onda, kad startup konačno pokaže zube, nemaju kapacitet niti volju za pravo skaliranje. Financiraju rast od nula do deset milijuna, ali ne i skok od deset na milijardu. A upravo je taj drugi skok ono što stvara gigante.

Ovdje ulazimo u područje apsurda koji bi bio smiješan da nije tako skup. Zamislite da gradite najskuplji, najnapredniji stadion na svijetu, s namjerom da odgojite svjetske prvake. Ali umjesto da angažirate najbolje trenere i tražite najveće talente, posao povjerite gradskom odboru za komunalije. Pravila natjecanja pišu ljudi koji nikad nisu trčali, raspored treninga određuju prema godišnjim izvještajima, a ulaz na teren dobiju samo oni koji imaju savršeno urednu dokumentaciju. I onda se čudite zašto vaši igrači ne mogu konkurirati onima iz sirotinjskih kvartova koji se bore za loptu na asfaltu. Europski javni VC je upravo to: prelijepi, skupi stadion praznih tribina.

Postavlja se, naravno, naivno pitanje koje bi razbilo svaki panel na svakom tech skupu: ako već imate stotinu milijardi eura koje želite dati najpametnijim ljudima, zašto jednostavno ne smanjite porez na dobit, olakšate otpuštanje i zapošljavanje, i pustite da privatni kapital sam pronađe svoj put? Zašto graditi paralelni, skupi i spori sustav upravljanja rizikom, umjesto da se jednostavno maknete s puta? Odgovor je, nažalost, politički, a ne ekonomski. Novac koji se samo spusti kroz porezne olakšate ne stvara naslove u novinama. Ne stvara fotografije ministara kako rukuju s CEO-ima. Ne stvara privid kontrole. Javni novac u VC-u nije alat za stvaranje bogatstva, to je alat za stvaranje narativa. Narativa o inovativnoj Europi, o strateškoj autonomiji, o budućnosti koju kroje državnici, a ne štreberi iz garaže. To je skupi teatar, a startupi su samo statisti.

Tu leži prava dijagnoza. Pacijent – europska tehnološka scena – pati od kroničnog nedostatka hrabrosti, kompliciranog sindromom pretjerane regulacije. Simptomi su očiti: milijarderski ​​iznosi koji cirkuliraju između fondova, ali rijetko dosegnu ruke luđaka s idejom koja bi mogla preokrenuti svijet. Liječenje nije još jedno injiciranje kapitala u taj bolestni sustav. Liječenje je radikalno pojednostavljenje. Ali to bi zahtijevalo da se političari odreknu iluzije kontrole, a to je lijek gorči od bolesti.

I tako se krug zatvara. Novac se slijeva, fondovi se osnivaju, press objave se pišu. U nekom se coworkingu u Berlinu ili Lisabonu, tim od pet ljudi bori s bugovima i nedostatkom gotovine, dok samo nekoliko kilometara dalje, u uredima prekrivenim staklom, menadžeri fondova troše mjesece na due diligence i odbore kako bi odobrili ček koji će, možda, stići na vrijeme da spasi kompaniju od stečaja. Aroma je poznata: mješavina očaja s jedne strane i samozadovoljne birokracije s druge. To je juha od javnog novca, a okus je uvijek taj – blago gorak, s aftertasteom izgubljene prilike.

Što onda ostaje? Ostaje činjenica da Europa ima sve preduvjete za uspjeh: izvrsne sveučilišta, duboku industrijsku tradiciju, pametne ljude. Ono što joj nedostaje nije kapital, već kultura. Kultura koja ne kažnjava neuspjeh, koja nagrađuje hrabrost umjesto konformizma, i koja vjeruje genijalnom pojedincu više nego odboru. Stotine milijardi eura ne mogu kupiti tu kulturu. One je mogu samo utopiti u papiru i procedurama.

Budućnost se ne može planirati iz ureda u Bruxellesu. Ona se događa u garažama, u kasnonoćnim coding sessionima, u trenucima ludog rizika za koji nema PowerPoint prezentacije. Sve dok se europski novac bude bojao upravo tih neugodnih, nepredvidivih i neplaniranih trenutaka, njegova uloga će biti samo sporedna. Bit će pozadinski statista u predstavi koju pišu i režiraju drugi. A račun za tu ulogu, onaj od stotinu milijardi, već je na putu.

Izvor: thenextweb.com