Regionalno sklonište za pse u Klani

Četrdeset četiri izgladnjela psa na Učki i odjednom je svima jasno da je pas minsko polje hrvatske lokalne samouprave. Trebalo je četrdeset i četiri lešine koje još dišu da netko u Županijskoj skupštini ustane i kaže ono što svi znaju, ali nitko ne želi čuti — da udruge i volonteri godinama rade posao koji bi trebala raditi država, i to bez plaće, bez penzije, bez ijednog "hvala" koje nije napisano na Facebooku.

Nije da je problem nov. Nije da se o tome nije govorilo. Nije da se neto iznenada probudio i rekao "jebote, pa mi nemamo sklonište". Problem je što se za pse u Hrvatskoj brine taj onaj mehanizam koji se brine za sve ostalo što država ne želi vidjeti — entuzijazam pojedinaca koji su gluplji od sistema jer vjeruju da sistem može funkcionirati. I onda dođe vijećnik, bilo tko, i kaže "trebamo regionalno sklonište", i svi klimaju glavama, i piše se zapisnik, i ide u proceduru, i projekt će se razvijati, i bit će studija, i bit će javna nabava, i bit će sve — osim pasa.

Jer pse ne zanima procedura. Psa boli briga za studiju izvodljivosti. Pas koji je tri tjedna bez hrane ne razumije koncept "proračunske stavke za 2027. godinu". Pas koji umire na Učki ne čita nacrte prijedloga odluka. I u tome je, pas mater, cijela poanta — sistem je dizajniran tako da reagira na papir, a ne na stvarnost. Dok se napiše izvješće, dok se odobri, dok se raspiše natječaj, dok se isporuči, ti psi su ili mrtvi ili su ih spasili taj oni volonteri koje sistem ignorira.

Regionalni centar za pse u Klani zvuči kao dobra ideja. Zvuči kao nešto što bi normalna regija imala. Kao što ima školu, bolnicu, cestu. Kao što ima komunalni red i odlagalište otpada. Jer briga o napuštenim životinjama nije humanitarna akcija — to je komunalna usluga. Isto kao što se brineš za smeće, brineš se i za pse. Samo što smeće ne laje, ne pati i ne umire pred kamerama. Smeće ne izaziva bijes građana. Smeće se može preseliti na drugi rok.

Ali evo diiagnoze, da se ne lažemo. Regionalno sklonište neće riješiti problem. Jer problem nije u broju kaveza. Problem je u broju pasa koje ljudi napuštaju. Problem je u odsutnosti kastracije. Problem je u tome što je pas u Hrvatskoj i dalje statusni simbol dok je štene, a komunalni problem kad odraste. Problem je u tome što selo na Učki ima četrdeset četiri psa na jednom mjestu, a nitko nije pitao čiji su, odakle su i tko ih je doveo. Jer odgovor je uvijek taj: "neki ljudi s mora", "netko iz grada", "ne znam, nisu moji".

I onda udruge. Te iste udruge koje rade na aparatima. Koje imaju budžet manji od jedne kave na sjednici Skupštine. Koje vode ljudi koji su odustali od normalnog posla jer je netko morao. I oni su ti koji čuvaju obraz sistema. Oni su ti koji su spriječili da se četrdeset i četiri psa na Učki pretvori u četrdeset i četiri mrtva psa na Učki. I što dobivaju? Pohvalu na aktualnom satu. I obećanje. I novi krug čekanja.

Jer sistem ne funkcionira na hitnim slučajevima. Sistem funkcionira na proceduri. A procedura ne zna za izgladnjelog psa. Procedura zna za rok za dostavu ponuda. I dok se taj rok ispuni, netko drugi hrani pse iz svog džepa.

I zato je ovo pitanje mnogo veće od pasa. Ovo je pitanje kapaciteta lokalne zajednice da uopće vidi problem prije nego što postane skandal. Ovo je pitanje da li županija ima mehanizam koji reagira na patnju, ili samo na novinarski upit. Jer četrdeset i četiri psa nisu nastala u tjedan dana. Ona su se skupljala mjesecima. I nitko nije ništa poduzeo. Dok nije postalo prekasno. I dok nije postalo previše.

Regionalni centar u Klani je dobar. Ako ga izgrade. Ako ga opreme. Ako ga financiraju. Ako ga održe. Ali to je rješenje za posljedicu, ne za uzrok. Uzrok je u ljudima koji pse tretiraju kao jednokratnu robu. Uzrok je u odsutnosti bilo kakve kulture odgovornog vlasništva. Uzrok je u tome što kastracija košta, a bacanje psa na Učku je besplatno. I dok se to ne promijeni, svaki centar će biti pun. I svaki volonter će biti iscrpljen. I svaki vijećnik će imati novu priliku za govor.

Pedeset godina smo čekali da netko napravi regionalno sklonište. Sad čekamo da ga naprave. A kad ga naprave, trebat će još pedeset godina da shvatimo da sklonište ne može zamijeniti odgovornost. Jer pas nije problem. Problem je čovjek.

Izvor: riportal.net.hr