Rijeka gori, a sretnici uživaju u moru

Trideset i nešto stupnjeva u hladu koji ne postoji jer je asfalt odlučio da će danas biti posebno gadljiv. More mirno, nebo plavo, a jedino što se čuje je zvuk ljeta iz kategorije "sad će netko reći da je ovo najbolji grad na svijetu dok mu se auto topi na parkingu". I naravno, tu su i oni koji su uspjeli pobjegnuti na plažu, namazani faktorom 50 i osmijehom koji sugerira da su baš oni skužili život, dok ostali gledaju kroz prozor i broje dane do penzije.

To je ta čarolija jadranskog ljeta koju prodaju turističkim brošurama, samo što brošure zaborave spomenuti da je za takav užitak potrebno imati ili produženi vikend, ili posao koji ne zahtijeva da budeš za računaloom u 8:30, ili jednostavno onu vrstu sreće koja ti omogući da ignorišš činjenicu da pola grada u ovo doba godine funkcionira na principu "ajmo preživjeti do 15:00 pa ćemo disati". Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je jednostavno način na koji smo organizirali društvo: jedni uživaju u moru, drugi gledaju slike uživanja u moru na mobitelu dok čekaju da se rashladi.

A najljepši dio cijele priče je narativ koji se nameće. Onaj o "sretnicima". Kao da je odlazak na plažu u podne po 35 stupnjeva neka vrsta životne nagrade, a ne banalna posljedica činjenice da netko ima fleksibilno radno vrijeme, ili je na godišnjem, ili jednostavno nema boljeg posla. Jer u ovoj zemlji, ako nisi na moru kad je vruće, ti si ili rob, ili idiot, ili netko tko nije skužio sistem. I mediji to rado serviraju: evo ih, sretnici, kako uživaju, dok ti gledaš i osjećaš se kao da si propustio život jer nisi u vodi u 11:30.

Problem je što je ta podjela na "sretnike" i "one druge" postala središnji dio ljetnog diskursa. Nije više dovoljno da je vruće, treba i naglasiti da su neki ljudi u prednosti, i to na način koji suptilno poručuje: "Vidi, mogao si i ti, ali eto, nisi." Kao da je sposobnost da budeš na plaži u najgorem dijelu dana mjerilo uspješnosti života. I ljudi to gutaju. Gutaju i osjećaju krivnju što su u uredu, što rade, što nemaju apartman u Ičićima koji su naslijedili od djeda koji je imao sreću kupiti zemljište 1968. godine.

Upozoravam, nije da sam protiv mora. More je super. More je jedan od rijetkih resursa koje smo uspjeli ne sjebati do kraja, bar zasad. Ali taj narativ o "sretnicima" je podmukao. Stvara dojam da je život fer, da su svi koji nisu na plaži jednostavno loše odabrali, da je problem u njima, a ne u sustavu koji većini ljudi ne dopušta da u 10 ujutro budu u vodi. I onda se stvori taj začarani krug: ljudi gledaju slike mora, osjećaju se loše, pa odluče da će iduće godine iznajmiti apartman i biti među sretnicima, i tako financiraju industriju koja im prodaje iluziju da je ljeto jedino mjesto gdje se život događa.

Tehnički, mogli bismo svi raditi remote, mogli bismo organizirati posao tako da se ljeti radi u hladnijim dijelovima dana, mogli bismo imati klimatizirane urede u kojima se može disati. Ali ne. Umjesto toga, imamo galerije sretnika na plaži i vijesti o vrućinama koje su kao "izvanredne", iako se događaju svake godine otkad pamtim. I onda se čudimo zašto ljudi imaju osjećaj da im život curi kroz prste. Ne curi im život. Samo im prodaju osjećaj da nisu dovoljno sretni jer nisu u moru u trenutku kad je temperatura zraka viša od temperature ljudskog tijela.

Jedina konstanta u ovom cirkusu je sposobnost medija da od obične vrućine naprave spektakl, a od odlaska na plažu životni cilj. I dok se vi znojite u autu na putu do posla, negdje netko namjerno pada u more s daskom i smije se u objektiv. Nije slučajno. Nije zlonamjerno. To je jednostavno način na koji funkcioniramo: jedni uživaju, drugi gledaju, a treći pišu kolumne o tome kako je sve to jebeno apsurdno.

Izvor: riportal.net.hr