Rijeka i knjige: koliko košta iluzija da čitanje nije mrtvo

Grad Rijeka objavio je Javni poziv za potpore knjižarama i antikvarijatima. Subvencionirat će im zakupninu. Jer, eto, knjiga je kulturno dobro, a tržište je — pa, tržište je nemilosrdan kurac koji ne mari za kulturu. Lijepo. Sad ćemo vidjeti koliko košta iluzija da netko još čita išta duže od naslova na X-u.

Nije da je ideja loša. Naprotiv, ideja je toliko dobra da je već desetljećima mrtva na papiru. Subvencioniraj fizičke knjižare u doba kad Amazon i Knjiga.hr dostavljaju brže nego što ti treba da odlučiš hoćeš li kupiti onu kriminalističku ili onu o mindfulnesu. Subvencioniraj antikvarijate u doba kad ljudi prodaju police s knjigama jer "nemaju mjesta" — što je eufemizam za "nisam otvorio nijednu od ovih u pet godina i samo skupljaju prašinu i krivnju". Grad će platiti zakupninu, a vlasnici će nastaviti gledati u izlog kako prolaze generacije koje su zadnji put fizičku knjigu držale u ruci kad je trebalo podmetnuti stolicu da se dohvati nešto s gornje police.

Ali budimo fer. Grad Rijeka radi ono što svaki grad radi: baca novac u simpatične promašaje koji izgledaju dobro na papiru. Knjižare su kulturno dobro, da. Kao i kazališta. Kao i muzeji. Kao i sve što gubi novac, ali ga netko s plaćom iz proračuna naziva "očuvanjem identiteta". I u tome nema ništa loše — dok se ne zapitate: kome točno pomažemo? Vlasniku knjižare koji već dvadeset godina prodaje iste naslove jer "ljudi ne traže ništa novo"? Kupcu koji dolazi jednom mjesečno, kupi jednu knjigu, popije kavu koju ne plaća i ode s osjećajem da je podržao lokalnu ekonomiju? Ili antikvarijatu koji prodaje knjige iz 1985. po cijeni od 20 kuna, a najveći promet ostvari od studenata koji traže jeftine udžbenike pa ih nakon ispita vrate jer "više ne trebaju"?

Nije da su knjige problem. Problem je što smo od knjige napravili simbol, a ne sadržaj. Knjiga je postala dekoracija. "Pogledajte, imamo knjižaru na Korzu, mi smo kulturni grad." Kao da prisutnost knjižare automatski znači da je itko u njoj išta kupio. Kao da subvencija zakupnine rješava problem koji je dublji od bilo koje gradske odluke: ljudi više ne čitaju. Čitaju naslove. Čitaju tweetove. Čitaju sažetke. Čitaju ono što im je AI sažeo u tri rečenice. Čitaju, ali ne knjige.

A antikvarijati? Antikvarijati su posebna priča. Oni su živi muzeji prošlih era kad je netko vjerovao da će pročitati svu tu enciklopediju koju je kupio na rate. Kad su ljudi kupovali knjige jer su bile "važne", a ne jer su bile "zanimljive". Danas antikvarijat prodaje nostalgiju, a ne knjige. Prodaje miris starog papira, osjećaj da si ušao u nešto autentično, u nešto što nije plastificirano i optimizirano za algoritam. I to je u redu — dok ne shvatiš da ta nostalgija ne plaća najamninu. Gradska subvencija će platiti stanodavcu, ali tko će platiti kupca?

Nije subvencija rješenje. Subvencija je flaster na arterijskom krvarenju. Rješenje bi bilo da ljudi ponovno počnu čitati. Ali to nije problem knjižara. To je problem obrazovnog sustava, medija, društvenih mreža i činjenice da je mozak navikao na pet sekundi pažnje. Ne možeš subvencionirati pažnju. Ne možeš poticajima natjerati nekoga da sjedne i provede tri sata s knjigom kad mu telefon nudi beskonačni feed informacija koje ne zahtijevaju nikakav trud.

Možda je najpoštenije reći ovako: subvencija je lijepa gesta. Pokazuje da Grad razumije da nešto vrijedno umire i da bi ga trebalo spasiti. Ali to je isto kao da subvencioniraš proizvodnju gramofonskih ploča u doba Spotifyja. Simpatično, ali uzaludno. Knjižare neće preživjeti zato što im Grad plaća najamninu. Preživjet će ako ljudi ponovno zavole ono što one prodaju. A to se ne događa zaključcima gradonačelnika. To se događa u glavama ljudi.

Ili, kako bi rekao netko tko je proveo previše vremena u antikvarijatima tražeći izdanja koja više nitko ne štampa: knjiga nije mrtva. Knjiga je samo promijenila format. Problem je što mi i dalje pokušavamo subvencionirati format koji je umro prije dvadeset godina, umjesto da shvatimo da je čitanje živo — samo što ga više ne plaćamo po stranici. Plaćamo ga po pretplati. I to je, na kraju, jedina istina koju subvencija ne može sakriti.

Izvor: riportal.net.hr