RTL pomaže djeci, 2026, i dvjesto tisuća eura koje treba negdje staviti

Dvjesto tisuća eura. To je brojka koja se vrti u natječaju humanitarne udruge koja se zove kao televizijski program, a zapravo je ozbiljna priča o novcu koji treba završiti tamo gdje je najpotrebniji. Udruga „RTL pomaže djeci“ otvorila je natječaj za donacije 2026. godine i poziva neprofitne organizacije koje rade za dobrobit djece do 18 godina da prijave svoje projekte. Zvuči kao dobra vijest. I jest. Ali ono što je zanimljivo nije sama vijest, nego kontekst u kojem se pojavljuje i pitanje koje nitko ne postavlja: zašto uopće trebamo humanitarne udruge da bi djeca dobila ono što bi im država trebala osigurati?

Nije da je ovo napad na udrugu. Naprotiv, svaka organizacija koja transparentno raspodjeljuje novac i omogućava da djeca iz domova, bolnica, škola ili vrtića dobiju podršku zaslužuje respekt. Problem je što je cijeli sustav postavljen tako da se humanitarni rad pretvorio u paralelnu državu. Dok lokalne vlasti, županije i ministarstva mlate milijune na projekte koji su često više PR nego stvarna pomoć, udruge poput ove moraju izmišljati natječaje, pisati prijave, čekati odobrenja i nadati se da će netko prepoznati vrijednost onoga što rade. To nije filantropija. To je outsourcing odgovornosti.

Pogledajmo brojke. Dvjesto tisuća eura je, u usporedbi s proračunima gradova i županija, smiješno malo. Grad Rijeka, na primjer, godišnje troši više od sto milijuna eura. Županija još toliko. A opet, za specifične potrebe djece — terapije, opremu, edukaciju, rehabilitaciju — novac se traži od televizijske udruge. To nije problem udruge. To je problem sustava koji je generirao potrebu za njom. I dok se političari slikaju s čekovima, stvarni rad se odvija u sjeni, gdje se svaki euro mora opravdati, svaki projekt mora proći evaluaciju, a svaka organizacija mora dokazati da nije muljator.

A tu dolazimo do druge stvari. Natječaj je otvoren za neprofitne organizacije. To znači da će se javiti stotine udruga, od onih koje stvarno rade s djecom do onih koje su osnovane jučer, imaju web stranicu s tri slike i nadaju se da će dobiti lovu za „inovativni pristup radu s djecom kroz art terapiju i digitalne alate“. Ne sumnjam da postoje kvalitetne udruge. Ali iskustvo s javnim natječajima u Hrvatskoj je da se često dogodi da novac dobije onaj tko bolje napiše projekt, a ne onaj tko stvarno pomaže djeci. To je vječna boljka: administracija jede resurse, a stvarni rad ostaje na marginama.

Zamisli da si udruga koja već dvadeset godina vodi dnevni boravak za djecu s teškoćama u razvoju. Nemaš vremena pisati projekte, nemaš stručnjaka za EU fondove, tvoja računovotkinja radi volonterski jer vjeruje u misiju. I onda dođe netko s PowerPointom, lijepim fontom i obećanjem da će „digitalizirati procese“, dobije novac, a ti nastavljaš s istim budžetom i istom mukom. To nije izmišljotina. To je svakodnevica hrvatskog civilnog sektora.

S druge strane, RTL udruga ima dobru reputaciju. Nije mala, nije nepoznata, ima sustav. Ali i dalje ostaje pitanje: zašto je uopće potrebno da medijska kuća vodi humanitarni natječaj? Zato što država ne radi svoj posao. Zato što su bolnice pune djece koja čekaju na operacije, škole nemaju asistente, vrtići su prenapučeni, a socijalna skrb je birokratski monstrum koji troši više vremena na papirologiju nego na pomoć. I onda se pojavi netko tko kaže: „Evo, imamo dvjesto tisuća eura, prijavite se.“ I svi su sretni. I mediji pišu. I političari čestitaju. A sustav i dalje stoji netaknut.

To je kao kad bi u kuhinji imao slavinu koja ne radi, pa umjesto da pozoveš vodoinstalatera, kupiš deset kanti i svaki dan nosiš vodu iz susjedove slavine. Funkcionira. Ali nije rješenje. Humanitarne udruge su te kante. One pune prazninu koju je stvorila nesposobnost sustava. I dok god ih podržavamo kao jedini način pomoći, sustav neće imati razloga da se promijeni. Jer zašto bi? Netko drugi rješava problem, a oni mogu nastaviti trošiti novac na druge stvari.

Naravno, ovo nije kritika udruge. Ovo je kritika nas kao društva koje je prihvatilo da je normalno da djeca ovise o dobroj volji televizijske kuće. Da je normalno da se natječaji pišu za osnovne stvari. Da je normalno da se svake godine molimo da netko prepozna potrebu i da novac. To nije normalno. To je simptom bolesti koja se zove kronična nefunkcionalnost javnog sektora, s metastazama u lokalnoj samoupravi.

A najgore od svega je što se nitko ne buni. Jer je humanitarno. Jer je za djecu. Jer je lijepo. Tko će reći nešto protiv toga? Pa nitko. I zato će se natječaj provesti, novac će otići nekome, djeca će dobiti pomoć, i svi će biti zadovoljni. Do sljedeće godine. Kad će opet trebati dvjesto tisuća eura. I opet će netko dati. I opet će sustav ostati taj.

To nije cinično. To je dijagnoza. Pacijent ima kroničnu upalu odgovornosti, a liječenje se sastoji od privremenih flastera. Jedini način da se izliječi jest da prestanemo tapšati po ramenu one koji lijepe flastere i počnemo tražiti odgovornost od onih koji su slavinu pokvarili. Ali to je teško. Jer za to treba politička volja, a politička volja se rijetko pojavljuje tamo gdje nema kamera.

Dok se to ne dogodi, udruge će nastaviti raditi svoj posao. I to je dobro. Ali ne smijemo zaboraviti da je njihovo postojanje dokaz nečega što ne funkcionira. I da je svaki natječaj, svaka donacija, svaka pomoć — zapravo optužnica. Protiv nas. Protiv sustava. Protiv svih koji su dopustili da humanitarni rad postane zamjena za državu.

Izvor: riportal.net.hr