Sanitarni kolektor i prometni kaos: kako infrastruktura postaje luksuz koji gradovi više ne mogu priuštiti

Dvadeset godina je rok u kojem bi trebali planirati, a ne rok u kojem se događa da ti se cijela ulica zatvori jer je netko konačno shvatio da cijevi trunu. Ulica Hosti u Rijeci, počevši od 20. travnja 2026., postaje još jedan epizodni lik u beskrajnoj sapunici hrvatskog komunalnog kaosa, gdje se radovi na sanitarnom kolektoru i vodovodnoj mreži izvode s takvom hitnošću da će prometna regulacija izgledati kao da ju je dizajnirao netko tko je grad promatrao samo s Google Street Viewa iz 2012. Apsurd nije u samom zatvaranju — apsurd je u činjenici da je ovo dio "šireg projekta poboljšanja vodno-komunalne infrastrukture na području aglomeracije Rijeka". Širi projekt. Aglomeracija. Riječi koje mirišu na EU fondove, studije izvodivosti i prezentacije u PowerPointu iz 2018., dok ispod asfalta leži sustav koji je stariji od ideje da će Rijeka ikada biti pametni grad.

Infrastruktura je dosadna tema dok ne prestane raditi. Tada postaje jedina tema. Ona je kolektivni tetovir grada, mreža arterija i vena koje nitko ne vidi, ali svi osjećaju kad se začepe. Problem s tetovažama je što ih moraš održavati, a mi smo kao društvo odlučili da je održavanje nešto što rade drugi, u nekom drugom proračunskom razdoblju. Tako živimo u gradovima koji su tehnološki spremni za 5G, čije su vlasti na Twitteru, a čije se kanalizacijske cijevi raspadaju iz doba kada je glavna tehnološka inovacija bila štednjak na plin. Dijagnoza je jednostavna: kronično zanemarivanje temelja uz komplikacije megalomanije. Liječenje je skupo, bolno i traje duže od jednog mandata. A pacijent, u ovom slučaju svaki od nas koji koristi zahod, nema izbora.

Evo naivnog pitanja koje bi postavio svaki normalan čovjek koji plaća komunalnu naknadu: zašto, u ime svih svetaca, moramo čekati da se nešto potpuno raspadne da bi se počelo s popravkom? Zašto je planiranje u našim gradovima uvijek reakcija na urušavanje, a nikad akcija na temelju održivosti? Odgovor nije tehničke prirode. Odgovor je politički, financijski i duboko kulturološki. Upravljanje gradom kao startupom je postalo popularna metafora: brzo, agilno, usmjereno na korisničko iskustvo. Ali startup koji zanemaruje svoju backend infrastrukturu jer nije "sexy" završava kao onaj u anegdoti — ima prekrasnu aplikaciju za naručivanje kave, ali se urušava jer im je zgrada osuđena. Mi živimo u toj aplikaciji. Ulice se boje, postavljaju se pametne lampe, a ispod nas je sustav koji je na životnoj podršci.

Financijski model je još veći šou. Projekti poput ovog u Hostoju često se vode pod širokim, blistavim zastavicama EU fondova. To je novac za koji se, čini se, moraš boriti u nekoj vrsti birokratskog Thunderdomea, a zatim ga potrošiti pod strogim rokovima i pravilima. Rezultat? Radovi se planiraju ne prema logičnom, gradu štedljivom rasporedu, već prema financijskom kalendaru i potrebi da se "absorbiraju sredstva". To stvara tu prekrasnu situaciju gdje se u različitim dijelovima grada istovremeno kopaju jarke za različite projekte, jer svaki ima svoj fond, svoj rok i svoju upravu. Koordinacija postaje puki san. A gradani dobivaju dojam da žive u ratnoj zoni gdje je jedina konstanta promjena prometnih smjernica.

Prometna regulacija koja prati takve radove je posebna vrsta performance arta. Ona pretpostavlja da svi vozači imaju intuiciju jasnovidca, strpljenje svetaca i alternativne rute ušuškanu u sjećanju. U stvarnosti, to dovodí do lančane reakcije zastoja koji se preliju na susjedne kvartove, pretvarajući mirne stambene zone u trkaće staze za frustrirane vozače. Aplikacije za navigaciju se otkače, jer njihovi algoritmi nisu programirani za lokalni folklor improvizacije i privremenih znakova koji su postavljeni na način da ih samo inženjeri s lokacije razumiju. To nije samo neugodnost. To je ogroman ekonomski gubitak — izgubljeno vrijeme, potrošeno gorivo, kašnjenja, stres. To je nevidljivi porez na loše upravljanje.

Tu dolazimo do srži problema: odnos prema javnom dobru. Infrastruktura je najčistiji oblik javnog dobra. Nije sexy, ne donosi trenutne političke poene, a kada radi savršeno, nitko je ne primjećuje. Zato je tako lako zanemariti. Politički ciklusi su kratki, a građevinski radovi dugi. Lakše je rezati vrpcu na novoj biciklističkoj stazi koja će se fotografirati za izbore, nego riskirati da te se optuži za remećenje prometa kako bi se zamijenile cijevi koje su još uvijek, tehnički gledano, funkcionalne. Do sutra. Ovaj mentalni sklop pretvara održavanje u luksuz, a hitne intervencije u normu. Grad postaje poput onog starog automobila koji se stalno popravlja s onim što je pri ruci, dok se temeljiti remont odgađa do potpune propasti.

Što je onda rješenje? Nije tehnološko. Pametni gradovi nisu rješenje ako su pametni samo na površini. Prava digitalizacija javne uprave ne bi trebala biti samo o e-Građaninu i online uplatnicama, već o integriranim, digitalnim twin modelima gradske infrastrukture. O sustavima koji pritisak u vodovodnoj mreži, stanje kanalizacijskih cijevi i prometne tokove tretiraju kao podatke u stvarnom vremenu, a ne kao zasebne silose o kojima različite komunalne tvrtke izvještavaju jednom godišnje. To zahtijeva strateško razmišljanje koje nadilazi granice jedinice lokalne samouprave i usko definiranih nadležnosti. Zahtijeva hrabrost da se prizna stanje stvari i da se ulaže u ono što se ne vidi.

Ulica Hosti je samo simptom. Zatvorit će se, radovi će se odvijati, ljudi će se nervirati, a na kraju će se otvoriti s novim asfaltom. I svi ćemo na trenutak udahnuti s olakšanjem. Ali pravo pitanje je hoćemo li naučiti išta iz ovoga. Hoćemo li prestati graditi gradove za slike u brošurama, a početi ih graditi za sljedećih pedeset godina? Hoćemo li shvatiti da je prava pamet grada u njegovim temeljima, a ne u njegovim filterima? Izgleda da ne. Jer dok se ovo piše, negdje se već priprema sljedeći "širi projekt", čija će studija izvodivosti biti duža od vijeka trajanja same infrastrukture koju treba nadograditi. To nije planiranje. To je institucionalizirana amnezija.

Budućnost gradova stigla je davno. Donijela je račun koji smo dugo odgađali platiti.

Izvor: rijekadanas.com