Sedamdeset metara promjera, stošezdeset tona čelika i betona, antena koja šalje signale na rub...

Tip A. To je onaj tip koji košta više od milijun dolara. Ili ugrožava ljudske živote. Ili uništava opremu koja se ne može kupiti na Amazonu s dostavom preko noći.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je onaj trenutak kad shvatiš da su svi procesi, sve procedure, sve sigurnosne provjere i svi protokoli — koji postoje upravo da spriječe ovakve stvari — prošli kroz filter ljudske gluposti i ispali s druge strane kao mokri papir.

Zamisli scenu. Antena Deep Space Station 14, poznatija kao "Mars", smještena u pustinji Mojave, u kompleksu Goldstone, gdje su temperature takve da ti se mozak prži i prije nego što popiješ prvu kavu. Netko je došao na posao, možda malo umoran, možda malo rastresen, možda s privatnim problemom koji ga je mučio — i napravio je potez koji je koštao više nego što će većina nas zaraditi u životu.

I sad NASA objavljuje izvješće.

Čitaj između redaka. Izvješće ne kaže "netko je bio glup". Izvješće kaže "identificirali smo korijenske uzroke i implementirali korektivne mjere". To je NASA-in za "našli smo krivca, ali ga nećemo imenovati jer je vjerojatno inženjer s dvadeset godina iskustva i sad se osjeća dovoljno loše sam od sebe".

Tip A nesreća. Jebeni tip A. To je klasifikacija koja uključuje stvari poput eksplozije rakete na lansirnoj rampi ili gubitka svemirske letjelice. A ovo je antena. Antena koja je stajala na mjestu od 1966. i radila besprijekorno dok netko nije odlučio provjeriti koliko je čvrsta.

I znate što je najgore? Ova antena je jedina na svijetu koja može komunicirati s Voyagerom 1 i 2. Letjelicama koje su trenutno na udaljenosti od dvadeset milijardi kilometara. Letjelicama koje su lansirane prije nego što je većina današnjih programera rođena i koje još uvijek šalju podatke o međuzvjezdanom prostoru.

Sad zamisli da ti je jedini način da dobiješ signal od nečega što je izvan sunčevog sustava — jedna jedina antena. I netko je uspio oštetiti tu antenu. Ne padom asteroida, ne solarnom bakljom, ne terorističkim napadom — nego ljudskom greškom.

To je ono što me uvijek iznova iznenadi u svijetu visoke tehnologije. Možemo poslati robota na Mars, možemo snimiti crnu rupu, možemo sekvencionirati ljudski genom — ali ne možemo spriječiti čovjeka da napravi glupi potez koji košta milijune.

I nemojte misliti da je ovo samo NASA-in problem. Ovo je univerzalni zakon termodinamike ljudske gluposti. Što je sustav skuplji i složeniji, to je vjerojatnije da će ga sjebati netko tko je trebao biti na kavi u trenutku kad se dogodilo.

Sjećam se iz devedesetih, dok smo postavljali prve veze za Kvarner Net. Imali smo router koji je koštao kao mali stan na Sušaku. I jedan kolega je odlučio da je pametnije provući kabel kroz prozor nego kroz zid. Kiša. Kratki spoj. Tisuće maraka u plamenu. Doslovno u plamenu — dim se vidio s tri kata.

Nije tip A. Ali je tip "sad znamo zašto postoje procedure".

NASA je sad objavila izvješće. Sigurno su napisali sve što su naučili. Dodali nove senzore. Promijenili procedure. Uveli dodatne provjere. I za pet godina, netko će opet napraviti nešto glupo, jer ljudi su ljudi i glupost je jedina konstanta u svemiru.

Ali evo što je zanimljivo. Dok čitate ovo, Voyager 1 je negdje na rubu heliosfere, šalje signale koje prima ta ista oštećena antena — popravljena, nadam se — i podaci koje šalje su podaci koje nitko od nas neće doživjeti da vidi analizirane. Jer putovanje signala od Voyagera do Zemlje traje dvadeset i jedan sat. Dvadeset i jedan sat za jednu poruku.

I dok taj signal putuje kroz prazan prostor, mi ovdje dolje uspijevamo sjebati antenu koja ga prima. To nije samo ironija. To je dijagnoza. Pacijent pati od kronične nepovezanosti između veličine cilja i veličine pažnje koju mu posvećuje.

Preporučujem hitnu intervenciju stvarnosti. Ali prognoza je loša — jer ljudi ne uče iz tuđih grešaka. Uče iz svojih. I to samo ako ih koštaju dovoljno.

Ova je koštala. Sad čekamo sljedeću.

Izvor: nasa.gov