Šesnaest nedjelja

Zakon o trgovini, taj remek-djelo birokratske mašte, omogućio je trgovcima da sami odaberu one nedjelje kad će otvoriti vrata. Zvuči razumno, zar ne? Kao da daješ djetetu slobodu da odabere kad će pojesti brokulu — dok u stvarnosti, izbor je iluzija, a brokula je uvijek hladna i gorka. Jer trgovci su, ti lukavi igrači, odlučili otvoriti kad im paše, a zatvoriti kad im se ne da plaćati radnike za neradni dan. Rezultat je kaos koji podsjeća na partiju šaha gdje svaka figura igra za sebe, a kralj je — potrošač, naravno — ostao bez daha negdje na rubu ploče.

Pogledajte popise koji izlaze svakog tjedna. Jedna trgovina radi, druga ne. Pekara u centru grada otvara, ona u kvartu ostaje zatvorena. Trgovački centar na zapadu je mrtav, onaj na istoku vrvi ljudima koji su se, očajni, zaputili u shopping kao u hodočašće. To nije tržište, to je loto. Samo što su dobici — mlijeko i kruh — porazno mali, a ulog je tvoje vrijeme i živci.

A najljepše od svega je obrazloženje: zaštita radnika. Kao da je rad nedjeljom jedini oblik eksploatacije u hrvatskom gospodarstvu. Kao da se radnici u ugostiteljstvu, zdravstvu, hitnim službama ili — da ne idemo daleko — u IT sektoru koji drži servere 24/7 — ne bore s istim pitanjem. Ali ne, pekara je ta koja je prešla granicu. Pekar koji mijesi tijesto u tri ujutro da bi ti u osam imao svježu štrucu — njemu treba zaštita od nedjeljnog rada. Dok konobar u restoranu na Korzu, koji u nedjelju poslužuje turiste i domaće goste, može raditi bez problema. Jer etika je, očito, selektivna.

Postoji li logika u ovome? Naravno da ne. Logika bi zahtijevala da se definira što je osnovna opskrba stanovništva, da se odrede jasne kategorije trgovina i da se uvede fleksibilan sustav gdje je rad nedjeljom iznimka, a ne pravilo — ali iznimka koja ima smisla. Umjesto toga, dobili smo kompromis koji nikog ne zadovoljava: trgovci su ljuti jer im je smanjena zarada, radnici su ljuti jer ne znaju kad rade, a potrošači su ljuti jer ne znaju gdje će kupiti mlijeko. Svi su ljuti. To je jedino što nas ujedinjuje.

I tako, svake nedjelje, Hrvatska postaje zemlja improvizacije. Otvaraš aplikaciju, gledaš popis, moliš se da je pekara u tvojoj ulici među onih šesnaest sretnika. Ako nije — voziš se do one druge, koja jest. Ako ni ta nije — krepaj od gladi do ponedjeljka. Jer zakon je, eto, odlučio da je tvoja nedjelja vrijeme za planiranje. Za planiranje gdje ćeš kupiti kruh.

Šesnaest nedjelja. To je broj koji je netko izvukao iz šešira, a mi smo ga prihvatili kao sudbinu. Kao da je to jedini mogući broj. Kao da nismo mogli reći: “Dobro, ajde, neka bude dvadeset.” Ili: “Neka svaka općina odluči sama.” Ili: “Neka trgovci rade, ali neka plate radnike duplo.” Ali ne. Mi smo Hrvati. Mi volimo komplicirati jednostavne stvari i pojednostavljivati komplicirane. I tako, umjesto da riješimo problem, stvorili smo novi: tjedni ritual čitanja popisa i planiranja putovanja.

Jedina utjeha je da, ako preživite nedjelju bez kruha, ponedjeljak donosi novu nadu. I nove popise. I novu dozu birokratske magije koja nas tjera da se pitamo: je li ovo stvarno najbolje što možemo?

Izvor: riportal.net.hr