Šest tjedana

Koncept zajedničkih zaliha u energetskoj krizi zvuči kao nešto što bi trebalo funkcionirati u savezu koji se zove "unija". Zvuči toplo, racionalno, odraslo. To je onaj trenutak na sastanku kada svi kimaju glavama, a jedan pametnjaković u pozadini crta shemu na bijeloj ploči. Problem s tom shemom počinje čim se sastanak završi i svi se vrate u svoje nacionalne kancelarije, gdje ih čeka ministar financija koji pita jednostavno pitanje: "Zašto bismo mi, koji smo platili svoje zalihe i pregovarali svoje ugovore, besplatno spašavali nekoga tko nije?" Na to pitanje nema dobrog odgovora koji staje u rečenicu kraću od političkog samoubojstva. Jer solidarnost, ona prava, ne dolazi iz uredskih memoranduma. Ona dolazi iz zajedničkog straha ili zajedničke koristi. A u ovoj priči, strah je lokalni, a korist — sumnjiva.

Evo dijagnoze, bez anestezije. Pacijent, u ovom slučaju EU, pokazuje klasične simptome akutne shizofrenije. Jedan dio mozga, onaj koji piše bijele knjige i direktive, vjeruje u zajedničko tržište, slobodu kretanja roba i jedinstveni odgovor na krizu. Drugi dio, onaj koji kontrolira nacionalne proračune i izbore, vjeruje u samo jednu stvar: da će ga vlastiti birači razoriti ako avioni prestanu letjeti zbog nečijeg drugog propusta. Ta podjela nije nova. Vidjeli smo je kod maski, kod cjepiva, kod plina. Svaki put je taj ples: svečana izjava o zajedništvu, pa tiha panika, pa trka za resursima, pa optužbe, pa na kraju neki klunavi kompromis koji zadovoljava sve samo dovoljno da se izbjegne potpuni kolaps. Mlazno gorivo je samo sljedeći red na listi. Ali ima jednu ključnu razliku: nema brze alternative. Ne možeš letjeti na baterije. Ne možeš avion natjerati da koristi sunce. Ovo je čista, gruba, visceralna ovisnost o tekućini koju moraš imati sada, ovdje, inače stane sve.

A sada zamislite scenarij koji Bruxelles sada "razmatra". Hrvatska, koja je možda imala sreće ili pameti (rijetko idu zajedno u državnoj upravi), ima zalihu od recimo osam tjedana. Njemačka, usred ljetne sezone putovanja, ima za tri. Direktiva kaže: izjednačite. Dijelite. Pošaljite cisternu. I što se točno događa? Prvo, hrvatski ministar mora objasniti domaćim zračnim prijevoznicima i vojsci zašto njihovi planovi više ne vrijede. Drugo, mora objasniti javnosti zašto se gorivo iz njihovih poreznih obveznika šalje u inozemstvo. Treće, mora se nadati da će, kada Hrvatskoj zatreba, netko drugi biti jednako velikodušan. To je, u najboljem slučaju, politički samoubojstvo. U najgorem, nacionalni interes postaje prazna fraza, a ministar postaje najbolji čovjek u vladi koja više ne postoji.

Onda se postavlja naivno, apsurdno pitanje koje bi trebalo razbiti svaku iluziju: ako je ovo zajednica, ako smo stvarno "zajedno u tome", zašto uopće postoje nacionalne zalihe? Zašto ne postoji jedna, centralna, europska rezerva mlaznog goriva, kojom upravlja nepristrana agencija i raspodjeljuje je prema objektivnim kriterijima? Odgovor je jebeno očigledan. Zato što niti jedna država članica ne vjeruje Bruxellesu toliko. Zato što je povijest puna primjera gdje su "zajednički" resursi završili tamo gdje je politička moć najjača, a ne tamo gdje je potreba najveća. Povjerenje na ovoj razini ne postoji. I neće postojati. Sve što imamo je transakcija. Dugoročni ugovori, tržišni mehanizmi, quid pro quo. Čim se pojavi riječ "obvezno", cijeli se kulač od kartasha ruši.

Proizvodnja i logistika mlaznog goriva nisu kao što su bile prije. Ratovi, embargi, preusmjeravanje tokova, sve je to napravilo globalni lanac opskrbe ljupkim kaosom. Europa se oslanjala na određene tokove koji više nisu sigurni. I dok se svi brinu o električnim automobilima i zelenom vodiku, avioni, koji povezuju kontinent i pumpaju milijarde u turizam, hranjeni su istom starom naftnom arhitekturom. Ironija je da smo uložili više pameti i novca u razmišljanje kako zamijeniti automobilski benzin nego u osiguranje goriva za stvar koja doslovno drži našu ekonomiju u zraku. To je kao da ulažeš u pametni frižider, a zaboraviš kupiti hranu.

Što to znači za nas, za Hrvatsku? Prvo, znači da će svaki govor o "europskoj solidarnosti" u sljedećih nekoliko mjeseci biti prazan. Prazniji od spremnika nakon loše sezone. Drugo, znači da će prava priča biti ispod stola: tko je s kime sklopio tajne ugovore o rezervama, tko je unajmio dodatne tankere, tko je spreman platiti premiju da preživi jesen. Treće, i ovo je ključno, znači da će se cijena ove krize preliti direktno na kartu za avion. Putovanja će postati još jedan luksuz. A mi, čija je ekonomija građena na ljudima koji dolaze kroz tu istu zračnu luku, sjedimo i gledamo kako se temelji tresu.

Konačna istina je ova: krize ne rješavaju memorandumima o razumijevanju. Krize rješavaju oni koji su pripremljeni. A pripremljenost, u ovom kontekstu, nije stvar dobrih namjera ili lijepih grafika u PowerPointu. To je stvar hladnog, proračunatog, sebičnog skladištenja resursa i jebeno tvrdih pregovora. Europska unija može "razmatrati" obvezno dijeljenje koliko god želi. Ali u trenutku istinske panike, granice se vraćaju, telefoni se prekidaju, a nacionalni interes postaje jedina sveta knjiga. Budućnost nije u zajedničkim zalihama. Budućnost je u tome tko ima svoju zalihu, i tko je spreman je prodati — po cijeni koju sam odredi.

Izvor: riportal.net.hr