Sezonska naplata parkiranja u Kostreni kreće u petak

Prvi svibnja u Kostreni znači isto što i svake godine: sunce, more, gužva i — naravno — naplata parkiranja od sedam ujutro do devet navečer, svaki dan, šest mjeseci zaredom. Nema predaha. Nema milosti. Nema "ma samo na pet minuta da izvadim kajak". Ako misliš da je more besplatno, nisi dovoljno dugo živio na obali.

I sad, da ne bude zabune — ne pišem ovo zato što mislim da bi parkiranje trebalo biti besplatno. Naprotiv, vidio sam dovoljno IT sustava i logističkih noćnih mora da znam da parking infrastruktura košta. Netko mora platiti asfalt, naplatne kućice, aplikacije, ljude koji dijele kazne i one koji ih naplaćuju. Ali ono što me uvijek iznova nasmije je način na koji lokalne samouprave prodaju tu priču.

Jer evo što se zapravo događa. Općina Kostrena, preko svog komunalnog društva KD Kostrena, uvodi sezonsku naplatu na priobalnom pojasu. Zvuči razumno, zar ne? Turisti dolaze, more je puno, netko mora regulirati promet. Ali pogledajmo malo dublje. Tko su ljudi koji će najviše osjetiti ovu odluku? Nisu turisti. Turist dođe, plati, ode i ne vraća se do iduće godine. Lokalci su ti koji će svako jutro u sedam dizati auto jer im je istekla karta ili će plaćati mjesečnu pretplatu koju su prošle godine platili duplo manje.

A tu dolazimo do srži problema. Sezonska naplata parkiranja u priobalju nije nikakav genijalan urbanistički potez. To je porez na ljude koji žive na moru. Porez koji se uvodi svake godine sve ranije i traje sve duže, dok se granice šire i cijene dižu. I nitko ne pita one koji tamo žive žele li to. Jer zašto bi ih pitali? Oni su samo birači. A birati se može svake četiri godine, dok se parking naplaćuje svaki dan.

I nemojte mi reći da je to nužno zato što "netko mora platiti". Naravno da netko mora platiti. Pitanje je samo tko i koliko. Jer kad općina kaže "sezonska naplata", to zvuči kao da je riječ o nečemu privremenom i razumnom. Ali kad pogledaš kalendar — od prvog svibnja do 31. listopada — to je pola godine. Pola godine svakodnevne naplate. Nije sezona. To je pola godine.

A najbolji dio? Naplaćuje se od sedam ujutro do devet navečer. Dakle, ako si lokalac koji radi u Rijeci i vraćaš se kući u pola deset — možeš disati. Ali ako si umirovljenik koji voli otići na jutarnju kavu na rivu u osam — eto te na kafi od 30 kuna plus parking. Jer kava košta 15, a parking isto toliko, samo što za kavu dobiješ šalicu, a za parking dobiješ papirić koji za tri sata više ne vrijedi.

I tu dolazimo do onog pravog problema. Ne riječ je o novcu. riječ je o principu. O odnosu lokalne vlasti prema građanima. Jer kad uvedeš ovakvu naplatu, implicitno kažeš: "Vi koji ovdje živite, vi ste problem. Vi zauzimate mjesta koja bi mogli naplatiti turistima. Vi ste prepreka profitu." I to je istina. Lokalci su prepreka. Oni ne troše dovoljno. Oni ne dolaze s kešom i ne odlaze za tjedan dana. Oni su ovdje cijele godine i očekuju da mogu parkirati ispred svoje kuće bez da plate polovinu mirovine.

I zato je ovo savršena metafora za sve što ne valja u hrvatskoj lokalnoj samoupravi. Umjesto da se razmišlja o pametnim rješenjima — o rotaciji mjesta, o povlasticama za lokalce, o subvencioniranju parkinga za one koji stvarno žive na tom području — uvodi se ravna linija. Svi plaćaju isto. Svi su taj pred zakonom. Samo što zakon pišu oni koji ne moraju plaćati, jer oni imaju garaže.

A najgore od svega je što se ovo događa svake godine. I svake godine netko napiše kolumnu o tome, i svake godine se ljudi naljute, i svake godine ništa ne promijeni. Jer parking se naplaćuje. I naplaćivat će se dok god postoji more i dok god ljudi žele doći do njega. A lokalci? Oni će nastaviti plaćati. Jer gdje će? To je njihov dom. Samo što dom više nije besplatan.

I tako, prvog svibnja, dok će turisti uživati u prvoj kavi na suncu, lokalci će sjediti u autu i brojati kune. Ne zato što nemaju novca. Zato što im je dosadilo plaćati za pravo da žive tamo gdje žive. Ali eto, barem će more biti isto. I sunce će isto sjati. Samo će parking biti skuplji. Jer tako to ide. Svake godine. Bez iznimke.

Izvor: fiuman.hr