Smrt je najjeftiniji PR koji političar može dobiti.

Trideset i devet godina. To je cifra koja se ne bi smjela pojavljivati u istom rečenici s riječju 'preminula', osim možda u nekom jebenom ratnom izvješću iz regije za koju većina ljudi ne može locirati na karti. Kad se to dogodi u mirnodopskoj sredini, u gradu koji se hvali svojom kvalitetom života, tu se ne radi o tragediji. To je sistemski kvar. Dijagnoza: društvo s terminalnim stadijem samozadovoljstva, gdje se kolektivni šok rezervira za trenutak kad već nema što spasiti, a sva energija odlazi na komforno održavanje iluzije da je sve u redu. Pacijent je već mrtav, ali ekipa oko njega još uvijek raspravlja o ukrasnim jastucima na fotelji.

Onda se pojavi javna objava. Dirljiva, naravno. Uvijek je dirljiva. Napisana jezikom koji je pola iz šaltera za sućut, pola iz priručnika za javni nastup. Prisjeća se posljednjeg susreta, ističe ljudske kvalitete, šalje riječi utjehe obitelji. To je savršeno izveden ritual. I to je upravo ono što je najodvratnije u cijeloj priči – pretvaranje nečije apsolutne, konačne, neljudske nepravde u priliku za izvođenje društveno prihvatljive geste. Kao da je smrt samo još jedna vrsta javnog nastupa, samo što glavna glumica više ne može pročitati recenzije. A publika aplaudira osjećajnosti onoga tko je ostao.

Postavlja se pitanje, ono naivno, filozofsko, u stilu 'zašto nebo nije zeleno' – ako je ta osoba bila toliko cijenjena, toliko važna, toliko ljudski izvanredna, što se točno čekalo? Gdje su bile te riječi podrške, te javne pohvale, taj politički kapital uložen u njeno zdravlje i blagostanje dok je još moglo nešto promijeniti? Odgovor je, naravno, očigledan. Živi ljudi su komplicirani. Imaju zahtjeve, mišljenja, mogu se usprotiviti, mogu pogriješiti, mogu postati neugodni. Mrtvi ljudi su savršeni. Oni nikad neće izaći na konferenciju za novinare i reći da se sjećaju sasvim drugačije verzije događaja. Oni su čisti, sterilni simbol. Savršena projektijska ploha za sve što ti želiš da oni jesu. Patriot, žrtva, borac, anđeo. Najsigurnija investicija u političkom portfelju.

Cijeli taj teatar žalovanja na društvenim mrežama je samo najnovija, digitalno poboljšana verzija stare igre. Nekad si morao otići na sprovod, stisnuti ruku, izgledati potišteno. Danas možeš sve to obaviti s žličicom u deset minuta između dva sastanka, uz filter koji tvoju profilnu učini blago mutnom i dostojanstvenom. Engagement je vjerojatno veći nego na objavi o otvaranju nove dječje igraonice. Lajkovi, srca, plačna lica – sve se to zbraja u neku vrstu emocionalne valute. Pokazuje da imaš srce. Da si 'ljudski'. To je nešto što se može staviti u portfolio, uz ostale vještine poput 'upravljanja budžetom' i 'javnog nastupanja'. Smrt postaje dio personal branda.

A što se događa iza kulisa tog spektakla? U istom tom gradu, u istom tom sustavu koji proizvodi te dirljive objave, ljudi se i dalje bore s istim stvarima. Zdravstveni sustav koji grickaju kao štakoribetonsku podlogu nepodnošljivog pritiska i kroničnog nedofinanciranja. Preventiva koja je šala, čekanja koja traju toliko dugo da dijagnoza postane akademiska kuriozitet. Stres koji je valuta svakodnevnice, od neizvjesnosti posla do nemogućnosti pronaći stan u kojem ne moraš zajednički otplaćivati hipoteku s još tri stranca. To su sistemski uvjeti koji stvaraju teren za individualne tragedije. I nijedna dirljiva objava, ma koliko dobro napisana, neće popraviti jedan jedini pokvareni MRI aparat ili skratiti jedan jedini red čekanja.

Najveći cinizam leži u činjenici da se ovaj ritual ne odnosi samo na pojedince u politici. To je kulturološki virus. Pogledajte korporacije kad im 'odlazi' dugogodišnji zaposlenik. Odjednom je bio 'srce tima', 'nositelj duha kompanije'. Mjesece prije toga, možda je bio na rubu burnouta, boreći se za povišicu od tri posto, a njegov feedback na zadnjem employee engagement surveyu je završio u folderu 'Za razmatranje u idućem ciklusu planiranja'. Smrt ga je unaprijedila. Isto vrijedi i za društvene mreže, gdje se odjednom svi sjećaju koliko je netko bio dobar, iskren, autentičan – kvalitete koje su možda bile neprimjetne ili čak neugodne dok je taj netko bio živ i aktivan, i mogao je odgovoriti.

To nije žalovanje. To je čišćenje savjesti pomoću gedore. To je pretvaranje pasivnog dopuštanja nečijoj patnji u aktivnu demonstraciju vlastite osjećajnosti nakon što je sve gotovo. To je jeftino. To je lažno. I to funkcionira zato što smo svi tako očajnički gladni ikakvog znaka ljudskosti od institucija i figura moći da ćemo se zakačiti i za ovakvu parodiju, proglašavajući je 'lijepom gestom'. Tražimo trun njege od mehanizama koji su po dizajnu nemilosrdni. I onda se čudimo što dobijemo samo sliku njege, umjesto stvarne.

Pravo poštovanje prema onima koji su otišli prerano ne bi trebalo biti u pisanju epitafa na Facebooku. Trebalo bi biti u bijesnom, nepopustljivom, nesavitljivom radu na tome da se uvjeti koji su mogli doprinijeti toj ranoj smrti – bilo da se radi o zdravstvu, stresu, siromaštvu ili neizvjesnosti – promijene za one koji su još tu. Da se borimo s istim žestinom s kojom sada dijelimo tužne statusove. Ali to je teško. To zahtijeva sukob, dosadu, papire, pritisak, gubitak popularnosti. To nije fotogenično. Ne stane u 280 znakova. Ne dobiješ lajkove od suparničke stranke.

Umjesto toga, pravimo se da je nečija smrt nepredvidiva tragedija, a ne posljedica često vrlo predvidivog loma u sustavu. I peremo rute s lakoćom jednog klika, prelazeći s 'F' da izrazimo počast na 'Like' za sljedeću objavu o gradskom pothvatu. Život ide dalje, kao što i uvijek ide. A mi smo naučili da je jeftinije i učinkovitije slaviti mrtve nego zaštititi žive. To je najgora dijagnoza od svih.

Izvor: fiuman.hr

Izvor: www.fiuman.hr

Izvor: www.fiuman.hr