Srednje škole u Rijeci i okolici ponovno su na meti lažnih dojava o bombama

Trideset i pet dojava u dva tjedna. To nije broj, to je ritam. Kao da netko ima raspored, kalendar i plan rada — i radi ga bolje od većine lokalnih firmi koje se bave logistikom. U srijedu ujutro, srednje škole diljem Primorsko-goranske županije ponovno su zaprimile prijetnje o postavljenim eksplozivnim napravama. Rijeka, Opatija, još neka mjesta — policija potvrđuje da su postupanja u tijeku. I svi se pravimo da je ovo normalno.

Nije normalno. Nije slučajno. Nije greška.

Ovo je postala regularna srijeda u Rijeci. Kao što je ponedjeljak dan za kavu i sastanak, a petak za ručak s ekipom — tako je srijeda postala dan za evakuaciju škola i nervozu roditelja. I to se ponavlja s preciznošću koju bi im pozavidjeli i oni što rade waterfall modele u IT firmama. Svaki put ista priča: netko pošalje mail, škole se evakuiraju, policija dolazi, učenici stoje vani na hladnoći, roditelji paničare, i na kraju — ništa. Nema bombe. Nema eksploziva. Nema ničega osim izgubljenog vremena, izgubljenih živaca i još jedne rupice u sustavu koja se ne krpa.

Koji kurac se događa?

U svijetu u kojem imamo alate za detekciju anomalija u prometu, za predviđanje vremena do minute, za automatsko prevođenje jezika u realnom vremenu — u tom istom svijetu ne možemo riješiti problem nekoga tko šalje mailove s lažnim prijetnjama. Netko tko vjerojatno sjedi u pidžami, na starom laptopu, preko VPN-a koji košta pet eura mjesečno, uspijeva paralizirati obrazovni sustav cijele županije. I to ne jednom, nego trideset i pet puta u dva tjedna. Ako bi ovo bila igra, već bi dobio achievement za konzistentnost.

Najgore od svega je što se svi ponašamo kao da je ovo nešto novo. Kao da smo iznenađeni. Kao da nismo prošli kroz istu stvar prošle srijede, i srijede prije toga, i srijede prije one. Policija radi svoj posao, škole se evakuiraju, mediji izvještavaju, građani komentiraju na društvenim mrežama — i sutra? Sutra je četvrtak. I ništa se neće promijeniti. Osim što će u srijedu idućeg tjedna vjerojatno opet dobiti dojavu.

Postoji li rješenje? Naravno da postoji. Tehnički, moguće je pratiti izvor maila, blokirati domene, implementirati sustave za autentifikaciju koji bi spriječili lažiranje pošiljatelja. Ali to zahtijeva resurse. Zahtijeva koordinaciju. Zahtijeva da netko sjedne i kaže: "Dosta je, ovo nećemo trpjeti." A u svijetu gdje se lokalne vlasti bore s budžetima, gdje škole nemaju dovoljno novca za osnovne stvari — tko će izdvojiti sredstva za cyber sigurnost? Tko će platiti ljude koji će se baviti ovim problemom dok se ne riješi?

Nitko. Jer je lakše reagirati nego prevenirati. Lakše je poslati policiju na teren, napisati izvješće, i čekati da se stvar ponovi. Jer kad se ponovi, opet ćeš imati posla. I opet ćeš biti heroj koji je reagirao. Ciklus se hrani sam od sebe.

A djeca? Djeca stoje vani na hladnoći. Gube sate nastave. Uče da je normalno da im se školski dan prekine zbog nekoga tko se dosađuje. Uče da sustav ne funkcionira. Uče da je strah postao dio rutine. I to je možda najgora stvar od svega — ne što se događa, nego što se djeca navikavaju. Kao što smo se mi navikli na alarme za zračnu opremu, na dojave o bombama, na vijesti koje počinju s "ponovno". Postali smo imuni. I to je poraz.

Jedina konstanta u ovom cirkusu je sposobnost sustava da ne nauči ništa iz vlastitih grešaka. Ponavljamo iste procedure, očekujući drugačiji rezultat. Einstein bi rekao da je to definicija ludila. Ja kažem da je to definicija lokalne uprave.

Izvor: fiuman.hr