Tisuću eura za glavu

Evo ti dijagnoze, bez anestezije. Pacijent, u ovom slučaju lokalna zajednica, pokazuje klasične simptome kroničnog zanemarivanja s akutnim komplikacijama populacijske eksplozije. Simptomi uključuju noćne napade na stoku, svakodnevne štete i sve veći strah među stočarima. Liječnici, odnosno uprava, nakon godina ignoriranja upozorenja, odlučili su na hitnu intervenciju: financijski poticaj za ubojstvo. Preporuka je jednostavna, brutalna i jeftina na prvi pogled. Prognoza? Kratkoročno možda smanjenje šteta. Dugoročno, to je samo još jedna flaster terapija za arterijsko krvarenje.

Jer, koji kurac smo očekivali? Ekosustav nije server koji se može restartati nakon što zanemariš sigurnosne zakrpe. Ne možeš godinama gledati kako se prirodni predatori, zbog niza ljudskih grešaka, šire nenadzirano, a onda se iznenaditi kada postanu problem toliko velik da ga jedino možeš riješiti metkom. Ovo nije priča o zlim čagljevima koji iz dosade kolju janjad. Ovo je priča o ljudskom neplaniranju, o fragmentaciji staništa, o nestanku prirodnih grabežljivaca koji su držali stvari pod kontrolom, i o potpunom odustajanju od bilo kakvog dugoročnog, sustavnog rješenja. Nagrada za odstrijel je samo najvidljiviji dokaz tog odustajanja.

Apsurd situacije postaje potpun kada shvatiš da se radi o klasičnoj tržišnoj intervenciji. Ponuda i potražnja. Stvorili smo uvjete za eksploziju potražnje za sigurnošću stoke. A ponuda rješenja? Evo je: lovci, puške, hiljada eura po glavi. To je najbrži MVP (Minimum Viable Product) koji lokalna vlast može implementirati. Nema potrebe za dugim studijama, za angažiranjem biologa, za programima kontracepcije ili preseljenja. Samo postavi cijenu i čekaj da se tržište izregulira. Problem je što se tržište nikad ne regulira na način koji je dobar za sve – uvijek postoje nuspojave. U ovom slučaju, nuspojave se zovu krvavi obračuni u noći i potpuna predaja odgovornosti na zajednicu lovaca.

Zamisli da ovaj model primjeniš na tech industriju. Tvoj sustav je napadnut malwareom koji se samoreplicira. Umjesto da analiziraš ranjivost, popraviš je i implementiraš firewall, ti objaviš: "Plaćamo 1000 dolara za svaki uništeni infekirani server!" I onda gledaš kako ljudi počnu paliti servere po podrumima. Kratkoročno, broj infekcija pada. Dugoročno, uništio si vlastitu infrastrukturu, nisi ništa naučio i sljedeći će val biti još gori. Tako je nekad izgledao i posao hostinga u divljim 90-ima, prije nego što su se pojavile pravila igre. Ali u prirodi, pravila igre postoje milijunima godina – mi smo ih samo odlučili ignorirati.

Najveći cinizam leži u činjenici da je ovo rješenje koje ne zahvaća uzrok, već posljedicu. To je kao da, umjesto da liječiš infekciju, samo kontinuirano uzimaš tablete protiv bolova. Čak i da lovci uspješno "obore" problematičnu populaciju, što sprječava da se za pet godina sve ponovno ne dogodi? Ništa. Jer uvjeti koji su doveli do eksplozije i dalje postoje. Tisuću eura po glavi postaje ponavljajući trošak u proračunu, trajna linija za "održavanje reda" koja nikad neće nestati. To nije rješenje. To je pretplata na problem.

I tu dolazimo do srži stvari: naša kolektivna nesposobnost da razmišljamo u ciklusima, a ne u izbornim ciklusima. Lokalna vlast želi brz, vidljiv rezultat koji može pokazati biračima: "Vidite, djelujemo! Smanjili smo štete!" Dugoročni, kompleksni, skupi i možda nepopularni programi za ravnotežu u prirodi ne donose političke bodove. Donose samo troškove i natezanje s raznim interesnim skupinama. Metak je jeftin, brz i konačan. I savršeno odgovara našem sve bržem, sve površnijem načinu donošenja odluka gdje se sve, pa i upravljanje prirodom, svodi na neku vrstu instant transaction-a.

Pa, evo transakcije. Tisuću eura za dokaz ubistva. Tržište je otvoreno. Priroda će, kao i uvijek, napisati svoj vlastiti račun. Samo što ćemo ga, kao i uvijek, platiti kasnije, s kamatama. A lovci će biti samo izvršitelji tog duga.

Izvor: riportal.net.hr