Toni Štimac i mehanika vlasti u Rijeci

Devedeset i dva naprema četrdeset i četiri. Brojka koja ne govori ništa o kvaliteti ideja, ali sve o mehanici. U utorak navečer u Rijeci održani su izbori za novog predsjednika SDP-a, a rezultat je bio toliko predvidljiv da bi i moj stari server iz devedesetih, koji je gorio svaka tri dana, dao točniju prognozu od bilo kojeg političkog analitičara. Pobijedio je onaj koji ima podršku županijskog predsjednika, a izgubio je onaj koji nema. To je cijela priča. Sve ostalo je dekoracija, spin i onaj osjećaj da si gledao film kojem znaš kraj nakon prvih pet minuta, ali sjediš do kraja jer se nadaš da će barem specijalni efekti biti dobri.

Nisu bili. Niti su mogli biti. Jer u lokalnoj politici stvari rijetko kad imaju veze s programima, vizijama ili onim što bi normalan čovjek nazvao kompetencijom. riječ je o jednoj jedinoj stvari — tko koga poznaje, tko kome duguje, i tko će kome osigurati fotelju kad se zavjesa spusti. Devedeset i dva glasa je broj koji govori jezikom činjenica: podrška nije došla s neba, nije plivala uzvodno, nije se rodila iz uvjerenja da je ovaj čovjek najbolji mogući izbor. Devedeset i dva glasa je broj ljudi koji su dobili signal. A signal je, u politici, sve.

Onaj drugi, s četrdeset i četiri glasa, vjerojatno ima ideje. Možda čak i dobre. Ali u svijetu gdje se izbori dobivaju prije nego što su raspisani, ideje su kao dobar kod na pogrešnom serveru — postoje, ali ih nitko ne vidi. Četrdeset i četiri glasa nije poraz. To je mjerenje temperature stranačkog tijela koje je odavno odlučilo da mu ne treba termometar. To je poruka svima koji misle da se unutarnja demokracija mjeri brojem kandidata, a ne brojem glasova koji su unaprijed dogovoreni.

I tu dolazimo do sustava. Jer ovaj izbor nije iznimka, već pravilo. Ista mehanika funkcionira u svim strankama, svim gradovima, svim razinama vlasti. Netko ima podršku, netko nema. Netko je dio aparata, netko je autsajder. I pobjeđuje uvijek aparat, jer aparat ima memoriju, veze i način da podsjeti ljude zašto su tu gdje jesu. Nije potrebna nikakva teorija zavjere. Dovoljno je pogledati brojke. Devedeset i dva naspram četrdeset i četiri. To nije izborni rezultat. To je rendgenska snimka strukture moći.

A što to znači za Rijeku? Za grad koji se voli hvaliti svojom progresivnošću, svojom tradicijom otvorenosti, svojom sposobnošću da bude drugačiji od ostatka Hrvatske? Znači da je i ovdje mehanika ista. Da se izbori svode na brojanje glasova koji su već prebrojani. Da se programi pišu da bi stajali na web stranicama, a da se odluke donose u sobama gdje nema kamera. I da će se, kad dođe vrijeme za ozbiljne odluke, čuti taj onaj glas koji je već pobijedio u utorak navečer.

Političke stranke su čudne životinje. S jedne strane, one su strojevi za proizvodnju konsenzusa. S druge strane, one su organizmi koji se hrane vlastitim iznutricama kad im ponestane vanjskih neprijatelja. Ovaj izbor je bio upravo to — hranjenje vlastitim tkivom, demonstracija snage, podsjetnik tko je gazda u kvartu. Devedeset i dva glasa nisu samo broj. Oni su poruka: "Ovdje se stvari ne mijenjaju, samo se zamjenjuju lica."

I najgori dio? Većina ljudi koji su glasali za pobjednika vjerojatno vjeruje da su napravili dobar izbor. Vjeruje da su podržali čovjeka koji će donijeti promjenu, koji će unijeti svježinu, koji će napraviti ono što prethodnici nisu. I to je najtužniji dio cijele priče — iskrena vjera u mogućnost promjene kroz mehanizam koji je dizajniran da je spriječi. Jer kad si dio aparata, ne mijenjaš aparat. Aparat mijenja tebe.

Četrdeset i četiri glasa su, u tom kontekstu, gotovo herojski. Oni su glasovi ljudi koji su odlučili vjerovati da stvari mogu biti drugačije, unatoč svim dokazima da ne mogu. Oni su glasovi koji su odbili primiti signal, ili su ga primili i odlučili ga ignorirati. I za to će, vjerojatno, biti kažnjeni na način koji je u politici najgori — ignoriranjem. Jer kad izgubiš s četrdeset i četiri glasa, ne postaješ opozicija. Postaješ nebitan.

I tako se vrti kotač. Izbori dolaze i odlaze, lica se mijenjaju, ali mehanika ostaje ista. Netko ima podršku, netko nema. Netko je unutar kruga, netko je vani. I pobjeđuje uvijek onaj unutar kruga, jer krug ima svoja pravila, a pravila su napisana tako da se ne mogu lako promijeniti. Devedeset i dva glasa su dokaz da sustav funkcionira kako je zamišljen. I da će funkcionirati i sljedeći put. I onaj iza toga.

Jedina konstanta u lokalnoj politici je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: fiuman.hr