Tri dobre ocjene za prvu godinu gradske vlasti: dobar, dobar i dobar

Zamisli scenu: stojiš pred ogledalom, pitaš se "kako sam prošao ove godine", i sam sebi kažeš — trojka. Nije loše, nije ni sjajno. Prosjek. Dovoljno da prođeš, nedovoljno da se pohvališ. To je taj trenutak kad shvatiš da si u osnovnoj školi dobio trojku iz vladanja jer si pričao na satu, a sad si gradonačelnik i pričaš na sastancima, ali publika je veća i plaća ti se da ne pričaš, nego da radiš. I onda se pojaviš na konferenciji za novinare, izbrojiš što si sve napravio, i kažeš: "Pa, moglo je i bolje." To je taj dio kad shvatiš da si ti sam sebi i učenik i učitelj i ravnatelj i roditelj, i svi su popustili.

Pogledajmo brojke. Dvanaest mjeseci, 365 dana, 8760 sati. U tom periodu, prema vlastitim riječima, napravljen je "značajan posao". Što to znači? U svijetu IT-a, "značajan posao" znači da si deployao feature koji nije srušio produkciju, ali su ga korisnici nazvali "korisnim". U svijetu lokalne politike, "značajan posao" znači da si pokrenuo projekt koji će se završiti za tri godine, potpisao ugovor koji će se realizirati za pet, i otvorio natječaj koji će se poništiti za sedam. I sve to s osmijehom na licu i ocjenom tri u džepu. Nije lijepo biti pesimist, ali kad čuješ "značajan posao" iz usta nekoga tko je na vlasti godinu dana, poželiš pitati: "u usporedbi s što? Na prethodnika koji je bio dvije godine? Na prosjek hrvatskih gradova? Na gradove u regiji koji su u istom periodu napravili pet puta više?"

Tu dolazimo do ključnog pitanja koje si nitko ne usuđuje postaviti, a trebalo bi: ako si sam sebi dao trojku, na temelju čega? Da li si mjerio protok prometa, broj riješenih komunalnih problema, indeks zadovoljstva građana, ili si samo izvukao prosjek iz osjećaja? Jer u politici, kao i u programiranju, ako ne mjeriš, ne postoji. Ako nemaš KPI-eve, nemaš ništa osim priče. I ta priča — "mi smo dobri, ali možemo bolje" — to je univerzalna mantra svakog menadžera koji nema pojma što radi, ali zna da mora reći nešto što zvuči samosvjesno. Samosvijest bez podataka je samo fancy način da kažeš: "Ne znam koliko sam dobar, ali znam da nisam loš."

Zamisli da netko u firmi, nakon dvanaest mjeseci vođenja projekta s proračunom od stotina milijuna eura, kaže investitorima: "Ocjena? Pa, tri. Ali značajan posao." Investitori bi ga izbacili kroz prozor. Ali u javnom sektoru, to je normalno. Jer u javnom sektoru, jedini investitor si ti — porezni obveznik — i ti nemaš pravo glasa. Ti samo plaćaš. I slušaš. I gledaš kako netko tko je dobio tvoj glas na izborima stoji ispred kamere i kaže: "Dobar sam, ali nisam savršen." Pa dobro, jebote, tko je? Ali nije poanta u savršenstvu. Poanta je u transparentnosti. U brojkama. U tome da kažeš: "Otvorili smo ovih 10 kilometara ceste, riješili ovih 500 komunalnih prijava, smanjili dug za 3 posto." A ne: "Značajan posao."

I tu dolazi do izražaja ono što me u cijeloj priči najviše živcira — taj kulturni obrazac da se u Hrvatskoj sve mjeri osjećajima. "Osjećam da smo napravili puno." "Osjećam da je atmosfera dobra." "Osjećam da zaslužujemo trojku." Osjećaji su super za večeru uz vino, ali nisu mjerni instrument za upravljanje gradom. Grad nije terapijska grupa. Grad je stroj. Ima inpute i outpute. Ako inputi padaju, a outputi stagniraju, stroj se kvari. I ti ne možeš reći "osjećam da stroj dobro radi" dok ti se vrata ne otvaraju i lift ne vozi.

A što je s onima koji su birali? Tisuće ljudi koji su izašli na birališta i rekli: "Vjerujemo vam." Oni su sad u fazi "čekamo". Čekaju da se vidi hoće li trojka postati četvorka ili će ostati trojka do kraja mandata. I to je ono najgore — ne znaju. Jer nema mjerenja. Nema izvještaja koje možeš pročitati i reći: "Aha, ovo je dobro, ovo je loše." Ima samo konferencija za novinare na kojoj netko kaže: "Dobar sam." I ti mu vjeruješ ili ne vjeruješ. I to je to. To nije demokracija. To je vjera. A vjera je loš način upravljanja gradom.

Gledaj, nije lako biti na vlasti. To znam. Svaki dan dolaze novi problemi, stari se ne rješavaju, proračun je uvijek premalen, a građani su uvijek nezadovoljni. Ali to je posao. Za to si plaćen. I za to si izabran. Ako si nakon godinu dana na trojci, to je ok — ali onda reci zašto. Reci: "Ovo nismo stigli, ovo smo sjebali, ovo ćemo popraviti." Nemoj reći "značajan posao" i otići kući zadovoljan. Jer "značajan posao" bez brojki je isto što i "bit će bolje" bez plana. Prazna fraza. I svi je prepoznaju.

Najviše me zabavlja dio gdje se ocjenjuju i zamjenici. I oni su dobili trojke. Cijela ekipa, solidna trojka. Kao da su dogovorili: "Nemojmo pretjerivati, ali nemojmo ni biti preoštri prema sebi." I to je taj hrvatski mentalitet — nikad biti presretan, jer će te netko lupiti po glavi, ali nikad biti ni previše kritičan, jer ćeš izgledati loše. Zlatna sredina. Prosjek. Trojka. I to je naša nacionalna ocjena za sve: politiku, gospodarstvo, obrazovanje, zdravstvo. Trojka. Dovoljno da preživimo, nedovoljno da napredujemo.

I na kraju, nakon što sve kažeš, nakon što izbrojiš projekte i obećanja, ostaje pitanje: što će biti za godinu dana? Hoće li ocjena ostati ista? Hoće li pasti na dvojku? Hoće li skočiti na četvorku? Ili će, kao i uvijek, sve ostati na trojci, jer je to najsigurnija luka u hrvatskoj politici? Ako ništa drugo, barem su iskreni. Nisu rekli da su savršeni. Rekli su da su dobri. I to je, u svijetu u kojem svi lažu da su najbolji, gotovo osvježavajuće. Gotovo.

Izvor: riportal.net.hr